‘The Skin I Live In’ – ljepota je u očima promatrača

Novi Almodóvarov film potpuno je jedinstveno filmsko iskustvo, čak i u okviru njegovog redateljskog opusa.

'The Skin I Live In'

U francuskom horor filmu Georgesa Franjua iz 1960., “Eyes Without Face”, sveučilišni profesor i doktor pokušava svojoj unakaženoj kćerki vratiti lice presađivanjem lica djevojaka koje zatoči uz pomoć svoje asistentice. Kako sam Pedro Almodóvar kaže, “Eyes” je najočitija inspiracija za njegov najnoviji film “The Skin I Live In”. Inspiraciju je pronašao i u trilerima Fritza Langa, a u konačnici je scenarij djelomično nastao po priči “Tarántula” Thierryja Jonqueta koju je Almodóvar pročitao prije desetak godina, a napisao ga je s bratom Agustinom. U glavnim ulogama zamislio je tada Antonia Banderasa i Penélope Cruz. Finalni proizvod bih svakako mogao usporediti još i s perverzijama u Buñuelovim filmovima, melankoličnim, opsesivnim i voajerski nastrojenim likovima Hitchcockovih filmova, no možete li zamisliti film u kojem Almodóvar ne kreira svoj vlastiti svijet boja i likova sa svojim vlastitim pravilima?

Almodóvara su oduvijek zanimale teme identiteta čovjeka i njegove seksualnosti, a filmovi mu mahom uključuju motive uklopljene u tu sliku. Strast, ljubav, intrige, požuda, seks, tjeskoba; sve uronjeno u pregršt žarkih boja, protkano neodoljivim humorom, kompleksnom naracijom i bogatstvom likova gorko-slatkih drama. Ono što je od početka  očigledno je njegova ljubav prema svojim likovima (u prvom redu ženama) i toplina kojom oslikava svakoga od njih; to je postao njegov zaštitni znak.

Nisu mu međutim bili strani upadi na područja krimića i trilera. Ubojstva, ucjene, tajne i laži već je analizirao i secirao u svojim filmovima, no “The Skin I Live In” je potpuno jedinstveno filmsko iskustvo, čak i u okviru redateljevog opusa. Svoje zaštitne znakove u ovom slučaju nije odbacio, samo ih je premjestio na sam rub znanstvene fantastike i horora.

Cruz je ispala iz igre, no tu je Antonio Banderas koji se proslavio upravo u Almodóvarovim filmovima, još prije 20-ak godina. Njegova holivudska karijera koju je ganjao 90ih išla je neko vrijeme uzlaznom putanjom, no zadnjih nekoliko godina niti je bio pretjerano aktivan, niti je privukao pažnju svojim radom. Situacija je ovdje slična kao s Penélope Cruz  u jednom trenutku, kad je djelovala iscrpljeno od američkih filmova koji nikako iz nje nisu mogle izvući ne samo ono najbolje, nego i ono dobro. Onda se vratila svojim korjenima i na njoj najugodnijem teritoriju zasjala poput najsjanije zvijezde. Već Woodyjev “You Will Meet A Tall Dark Stranger” bio je naznaka da Banderas možda ima neke nove planove za sebe, a izvedba koju je pružio u “The Skin I Live” doslovce mu oživljava karijeru. Hladan je, beskrupolozan i perverzan, ali ono što je najočitije u cijeloj priči je koliko se osjeća ugodno u ovom izazovu i kakvu kontrolu ima nad svojom ulogom.

Banderas je doktor Legard, uspješni kirurg koji već godinama radi i na projektima presađivanja kože i već na samom početku se pohvali kako ih je izveo već nekoliko. Predstavlja i svoj novi projekt – novu kožu koju je nazvao “gal”, a nastala je eksperimentiranjem na životinjama. No njegov eksperiment krije mračne tajne i vrlo brzo nametnut će se problematika transgeneze i bioetičnosti. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X