Tom Odell je u subotu dupkom ispunjenu Tvornicu kulture doveo do ekstaze. Bio je to pop koncert pun emocija i zbornog pjevanja tijekom kojeg su vješto izbjegavane zamke patetike čime se glazba nametnula kao najvažniji adut ovog izuzetno potentnog britanskog kantautora.
Magija u vezi koncerata mogla bi se okarakterizirati suprotnom tvrdnjom od one dobro znane izreke „ne znaš što imaš dok to ne izgubiš“ koja se tiče prekida veza, tj. mogla bi glasiti: „ne znaš što ti nedostaje dok to ne nađeš“. U mom osobnom slučaju, očigledno mi je nedostajao pravi klupski pop koncert oslobođen nepotrebnog kiča, kad glavnu riječ vodi glazba u kojoj u najvećoj mjeri uživa mlada publika.
Takav koncert sinoć je u Tvornici kulture priredio britanski kantautor Tom Odell, glazbenik čiji je potencijal prepoznat još 2013. kad je na BRIT-u dobio Critics’ Choice Award. Odell je punokrvni izdanak ‘pop škole’ Eltona Johna; zna s baladama, kao što itekako osjeća kad treba ‘potjerati ritam’ i uvući publiku u delirij. Jest, da zna ‘zamirisati’ i na Chrisa Martina iz Coldplaya, no radi se o nijansama jer iz svih pjesama izbija njegovo jasno autorstvo, rastegnuto u spektru od rocka koji je prašio jedan Jerry Lee Lewis, do balada aranžiranim po današnjem diktatu vremena u koje zna upumpati klupski chill-out ritam.
Također je siguran kad s bendom uđe u ozračje američkog zvuka praćen pedal steelom ili kad kroz decentne jazz aranžmane fino polira svoj pop izričaj. Vokalno je u odličnoj formi i prati ga efektan i učinkovit svirački kvartet koji primjerice fenomenalno drži tenziju i s izrazito tihim sviranjem, kao što je to bilo u izvedbi nove „Just Another Thing That We Don’t Talk About“, pjesme koja će se naći na skorašnjem albumu „Best Day of My Life“ koji izlazi krajem listopada.
Odell je sve držao u dobrom balansu te večeri. Publika je dobila dašak novog materijala, zatim pala je i obrada klasika Cyndi Lauper „True Colors“, dogodilo se i gostovanje predizvođača Cartwrighta i Oske u „Half As Good As You“ (na njihove nastupe nikako nisam mogao doći, jer sam bio zapeo u gužvi uzrokovanoj zatvorenim gradom zbog maratona), no definitivno nije ostao dužan publici za puno zadovoljstvo nizanja hitova koji su se zborno pjevali s njim.
Tenzija koncerta rasla je sa sve češćim ubrzavanjem ritma kako se išlo prema kraju kada je baladno croonerstvo ustupilo mjesta ritmu koji pokreće. Pjesma „Magnetised“ je doslovce magnetizirala atmosferu u Tvornici što je još više esklairalo s „Hold Me“ koja se himnično orila dvoranom i od koje je Odell s bendom kreirao narativ maratonskog ubrzanja ispresijecanog prekidima za zborno učešće dvorane. „Hold Me“ je bila njegova „Me & Bobby McGee“ ili „Proud Mary“, na način kako su te pjesme svojevremeno obradili Janis Joplin i Tina i Ike Turner.
Dinamika emocija i adrenalina pratila je i Odellovu ulogu na pozornici. Finale službenog dijela prirodno je urgiralo da se zvijezda večeri ustane s klavirskog stolca i provede vrijem s publikom u prvim redovima. Nakon tog velikog finala uslijedila je pauza, ali ne ona kratkog daha kad izvođači obično odrade taj brzinski „sad izlazimo na bis“ tradicijski igrokaz pošto se okrenu na petama pred backstageom.
Odellov ‘tradicijski igrokaz’ bio u maniri stadionskih zvijezda. Pustio je publiku da čeka. Znao je da je njegova jer ju je odlično doveo do klimaksa. Ljudi su stvarno željeli još, a po ponovnom izlasku na binu Tom Odell se još jednom pokazao kao profesionalac koji se spreman predati svojoj publici i da mu brzi uzmak nije u scenariju. Također je znao da ‘istrčavanje počasnog kruga’ nipošto nije trenutak za baladu, već za gašenje vatre vatrom. „Fighting Fire With Fire“ otvorila je bis na kojem su se potom nanizale „Money“, „Concrete“, „Smiling All The Way Back Home“ i „Another Love“. Tijekom tih izvedbi Odell više nije bio sjetni crooner za klavirom, već prije rock zvijezda koja na tom istom klaviru stoji i pleše.
U tom čvrstom povezivanju s publikom Odell nije samo dijelio zadovoljštinu, već je bilo i emotivnih ispovijedi vezanih za period pandemije. „Tih dana nisam znao hoću li više ikad biti normalan“, izjavio je Odell u tom dijelu ‘grupne terapije’, dok je sam završetak i naklon cijelog benda pratila i jedina politička konotacija te večeri, tj. trenutak vraćanja u aktualnost s postavljanjem ukrajinske zastave na klavir pred krcatom Tvornicom.
Jest da je bila riječ o koncertu s meandriranim poglavljima tj. nepromijenjenom set listom na cijeloj turneji, dakle nešto što ne donosi iznenađenja, no promišljenost i način izvedbe i u segmentu profesionalnosti i uživljenosti bili su aduti vrijedni aplauza i euforije. Tom Odell je inteligentan i nadaren autor i glazbenik. Svoj status je itekako zavrijedio. Idući put Tvornica kulture lako bi mogla postati premala za sve one koji će ga htjeti čuti, vidjeti i pjevati s njim.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
