Nastavljamo preslušavanjem novo remasteriranih izdanja iz karijere Toma Waitsa na kojima je posatao gusar, upravitelj cirkusa, bivši vojnik lutalica, glumac u putujućem kazalištu, poremećeni propovjednik naoružan do zuba i milijun drugih stvari, ali uvijek i dalje oboreni anđeo s glasom iz pakla, pjesnik slomljenih stvari čiji ožiljci poput onih u tehnici kintsugi sjaje zlatnim sjajem i kroz čije pukotine, kako to reče Leonard Cohen, probija svjetlost.
Najlakše je pisati o lošim albumima, izvrnuti ih ruglu na kakav vrckav način i kod čitatelja izvući smijeh podbadanjem nekog nekompetentnog djela, ali u takvim tekstovima recenzent zadire u svoju mračnu stranu i često ne pomaže nikome. To dovodi do situacije u kojem se nalazi današnja glazbena kritika, a to je da se negativne recenzije vrlo rijetko pojavljuju u novinama i na portalima, jer pljuvati tuđi rad je okrutno i prelagano. Lako je pisati i o odličnim albumima jer njihova nas kvaliteta često nadahnjuje te u njima nalazimo mnogo slojeva u koje nam dopuštaju zaroniti i u njima pronaći hvalu za nešto što treba slušateljstvu i čitateljstvu dodatno približiti.
Teže je pisati o prosječnim izdanjima koja nisu vrijedna ni pretjerane pohvale ni pokude, onda smo ograničeni na recenzije koje poput samih tih albuma često “ni smrde, niti mirišu”. Ipak, najteže je pisati o onih nekoliko remek-djela čiste genijalnosti, albumima koji su toliko velebni da i sve pohvale koje im upućujemo zvuče prazno u usporedbi sa samom glazbom o kojoj je riječ. Kako slovima, recimo, dočarati potpuno ludilo jednog “Trout Mask Replica” Captaina Beefhearta ili nedodirljivu ljepotu “Astral Weeks” Vana Morrisona? Kako dočarati i jedno i drugo u albumu “Rain Dogs” Toma Waitsa, neosporivo ključnog albuma karijere jednog od najvećih glazbenih genijalaca koji nas uvijek iznova fascinira svojim jedinstvenim izričajem.
Priliku da se okušamo u posljednje navedenom zadatku dobili smo remasteriranim izdanjem ovog albuma u dugo očekivanom nizu ponovnim izlaskom pet Waitsovih ploča objavljenim u deset godina između “Swordfishtrombones” (1983.) i “The Black Rider” (1993.) koji su izvorno objavljeni za Island Records, a na kojima je Tom prerastao iz barskog trubadura u hidru s bezbroj glava. Ako je i dalje ostao pjesnikom iz jarka koji zavija u petnaest do tri ujutro, postao je i mnogo više od toga: gusar, upravitelj cirkusa, bivši vojnik lutalica, glumac u putujućem kazalištu, poremećeni propovjednik naoružan do zuba i milijun drugih stvari, ali uvijek i dalje oboreni anđeo s glasom iz pakla, pjesnik slomljenih stvari čiji ožiljci poput onih u tehnici kintsugi sjaje zlatnim sjajem i kroz čije pukotine, kako to reče Leonard Cohen, probija svjetlost.
“Rain Dogs” počinje na valovitom moru, u mračnoj oluji koja jedan ukleti brod vozi prema Singapuru u pjesmi koja upravo po toj luci nosi i ime. Kroz nabijajući ritam nalik onome koji je otvorio njegovu prethodnu ploču u “Underground” ovdje se probijaju i zvuci trombona, ali i po prvi put i gitara virtuoza Marca Ribota čiji će “razlomljeni” i reski stil sviranja postati neodvojiv dio zvuka koji će pratiti Waitsove ploče do kraja karijere, a koji još uvijek, ako živimo u nadi, nismo doživjeli. Završnih pola minute nošene kontrabasističkom linijom i zvukovima koji dočaravaju smirivanje oluje daje naslutiti da posada predvođena kapetanom koji je jednoruki patuljak ipak nije sretno stigla na svoje odredište u Jugoistočnoj Aziji.
Nakon uzburkanog mora slijedi “Clap Hands”, još jedno remek djelo puno ambijentalnog zvukovlja (ako smo “Singapore” usporedili s “Underground” na “Swordfishtrombones”, “Clap Hands” na sličan način odgovara pjesmi “Shore Leave” koja s njom dijeli poziciju na tracklisti prethodnice), a u koju nas uvodi ritam marimbe koja također postaje jednim od zaštinih znakova ovog para ploča. Waits pjesmu otvara kao dječju brojalicu: “Sane, sane they’re all insane…” To je trik kojim se služio od početka karijere (vidi “Midnight Lullaby”) do “One from the Heart” koji će poslužiti kao zadnja stuba prije skoka u ludilo, no u “Clap Hands” vodi nas na ulice New Yorka, grada u čijim je mračnim crijevima snimljen i o kojemu u svom najvećem dijelu pjeva i nariče, gdje netko sa stotinu loših snova odlazi u Harlem s pištoljem u trapericama znamo da rasplet koji nas čeka neće biti prigodan za dječju pjesmu. Premda, kroz povijest su upravo takve nabrajalice znale biti okrutnije od bilo čega što bi odrastao um mogao smisliti. Ono što “Clap Hands” uzdiže na zasebnu razinu u Waitsovoj pjesmarici upravo je prvi pravi solo koji možemo čuti od Marca Ribota i ujedno jedan od najboljih koji će ikada snimiti na nekom od njegovih albuma. Bit će ih deseci genijalnih, ali cvilež gitare na “Clap Hands” prodire dublje od same kosti i trga je poput ralja bijesnoga psa.
“Cemetery Polka” je upravo što joj i samo ime kaže, posmrtna oompah odsvirana na trombonu, neobičnim udaraljkama i basu u kojoj Waits laje i reži o članovima obitelji kojoj nitko ne bi želio pripadati. Kroz minutu i pol slušatelj se mora pitati je li luđe ono što bend svira ili ono što Tom pjeva (i uspjeva možda još jednom odati počast svom starom drugu Chucku E. Weissu koji se često javljao u njegovim ranijim pjesmama tako što jednom liku dodijeljuje njegovo ime), a zvukovi harmonike dovoljni su da izlude svako uho koje nije naviklo na ovu razinu cirkusa. “A gentleman is someone who can play the accordion, but doesn’t,” to je jedan od citata koji internet nerijetko pogrešno pripisuje upravo Waitsu. Ovo je tek jedna od pjesama koja dokazuje da džentlmenima nije mjesto u njegovom bendu.
Rano srce albuma možemo tražiti u sljedećem bloku koji otvara “Jockey Full of Bourbon”, pjesma koja je u usporedbu s ostatkom ploče izrazito radiofonična, a krase je mambo swing, Waitsov šapćući vokal i još jedna briljantna solo dionica Marca Ribota koji će taj kubanski stil pretočiti u jedan od svojih najpristupačnijih projekata Los Cubanos Postizos s kojima će na obratu stoljeća snimiti dva izvrsna albuma. Sama pjesma “Jockey” zbog svog zavodljivog zvuka postat će nekom verzijom hit kompozicije s ovog albuma, pa ćemo je tako čuti u uvodnim minutama filma “Down By Law” Jima Jarmuscha u kojemu će upravo Waits uz budućeg oskarovca Roberta Benignija i još jednog otkačenog glazbenika (danas slikara) Johna Lurieja, igrati jednu od glavnih uloga. Pjesmu ćemo čuti još i u “Things to Do in Denver When You’re Dead” (1995.). a doživjet će i cijeli niz obrada raznorodnih izvođača kao što su Los Lobos, Joe Bonamassa, Diana Krall, a manje poznata, premda jedna od najboljih verzija bit će ona Johna Hammonda na albumu “Wicked Grin” iz 2000. koji se sastoji isključivo od izbora iz Tomove pjesmarice, dok sam Waits potpisuje i produkciju.
Druga polovica ovog udarnog bloka jest “Tango ‘Til They’re Sore”, ali ne očekujte na njoj zanosni argentinski ples. Štoviše, već uvodni tekst glasi: “Play that tarantella all the hounds will start to roar,” a ono što Waits nabada po pijaninu umoran od cjelovečernje pijanke više zvuči kao usporena verzija napolitanskog plesa nego taj tango iz naslova. Ipak, pojavljuju se tu i Kubanci koji su vjerojatno došli na after nakon prethodne pjesme i sve to zvuči kao posljednje utočište pospanih i obespravljenih kojima ništa ne preostaje osim alkohola i plesa sa zadnjim atomima snage. Waitsov junak ispada kroz prozor s konfetima u kosi dok ga skupina otpadnika odnosi na posljednji počinak. Ovo je esencija svega što se Waits trudio predočiti u svojim pjesmama iz sedamdesetih, ali nije imao slobodu otići dovoljno daleko.
Sljedeće poglavlje naše priče počinje žestokim ritmom kontrabasa i nekim rifovima koji bi vam mogli zvučati poznato iz jednog drugog svijeta rock and rolla, iz carstva na čijem prijestolju sjedi jedan od najvećih gitarističkih vladara, njegovo veličanstvo Keith Richards. Niste na pogrešnom tragu, jer ovdje doista bilježimo suradnju ove dvojice Olimpijanaca koji će se ponovno upariti i u budućnosti, već i još jednom do kraja ovog albuma. “Big Black Mariah” je pjesma u blues rock formi, u duhu onoga što smo na prošlom albumu čuli na “Gin Soaked Boy”, a na “Rain Dogs” je u manje rafiniranom obliku zastupljena i na “Union Square”, još jednoj skladbi na kojoj gitaru posuđuje titan iz Rolling Stonesa.
“Diamonds and Gold” nakon toga donosi predah kopajući po jarcima uz cestu gdje cvjeta slomljeno staklo, hrđavi čavli i ljubičice, a zvučnu zavjesu i dalje udaraju Ribotova gitara, marimba i nešto što zvuči kao probušeni tamburin. Stilski zaokret dolazi s “Hang Down Your Head”, prvom pjesmom koju koautorski potpisuje Waitsova supruga Kathleen Brennan u suradnji koja će potrajati desetljećima, a njihov zajednički potpis postat će pravilo. “Hang Down” je jedna od možda dvije pjesme koje imaju osobine zvuka deseljeća u kojemu su nastale i među obožavateljima se raspravljalo bi li bolje za album da je snimljena u nekoj ogoljenoj klavirskoj verziji, ali kad album preslušate oko deset tisuća puta kroz život, više je nemoguće zamisliti da zvuči bilo kako drugačije. Jednu od poznatih obrada snimila je Lucinda Williams za potrebe kriminalističke serije “Crossing Jordan”, a može se naći i kao bonus pjesma njezinog albuma “World Without Tears” objavljenog prije dvadeset godina.
“Time” je drugo srce albuma, akustična gitarska balada s jednim od najljepših tekstova koje je Tom Waits ikada napisao, sjetna i nostalgična, prepuna nadnaravnih slika. Budući da danas obilježavamo obljetnicu terorističkih napada na Sjedinjene Države i prvenstveno na New York, album kojemu je upravo “Rain Dogs” neka vrsta iskrivljene posvete, možemo napomenuti da je u prvoj emisiji Davida Lettermana, slavnog televizijskog voditelja kasnih emisija i osvjedočenog prijatelja i ljubitelja Toma Waitsa (koji mu je u oproštajnoj emisiji posvetio svoju zasad posljednju autorsku pjesmu “Take One Last Look”) nakon 11. rujna nastupila Tori Amos izvodeći upravo pjesmu “Time”.
A zatim je tu naslovna skladba, posveta izgubljenima koji poput pasa kojima je kiša isprala sve olfaktorne smjernice pa lutaju ulicama i trgovima, a koja još jednom počinje impozantnim zavijanjem harmonike i udara poput malja po razbijenom satu dok Ribot opet izvlači tonove iz svoje gitare koji zvuče kao da pritom koristi kakav hrđavi odvijač. Budući da je riječ o prvoj ozbiljnijoj ploči na kojoj je Ribot svirao, kaže kako je tada mislio da svi u studiju rade slično kao Tom Waits. Vjerojatno se začudio kad je svirao s nekim drugim tko mu nije davao upute poput: “Sviraj to kao da si na bar micvi patuljaka.”
Evo, nakon otprilike 1500 napisanih riječi stigli smo i do druge polovice albuma koju otvara kaotični “Midtown”, kratki instrumental koji dočarava uzburkani zvuk najprometnijih njujorških ulica, nešto što će Waitsovi drugovi The Pogues kopirati “Gridlock” koja otvara njihov album “Peace and Love” iz 1992., ali je zapravo čest motiv u jazz kompozicijama koje pišu glazbenici iz velegradova. Nakon toga slijedi i “9th & Hennepin”, pjesma koja je za razliku od većine albuma smještena u Minneapolis, a ne New York, a koja pripada spoken word struji Waitsovog repertoara u stilu “Frank’s Wild Years” sa “Swordfishtrombones”.
“Gun Street Girl” je kriminalistička pjesma ceste na kojoj Waits prebire po bendžu razvijajući priču o nejasnom zločinu koji je uzrokovala djevojka iz naslova, a koja junaka tjera na bijeg po prašnjavim američkim cestama. Sve je prepuno Waitsove izrazito američke poetike i riječi koje nelokalnom uhu zvuče gotovo izmišljene, a smisao im se otima mentalnim provjerama, no znamo da će stvari završiti u zatvoru u Birmingahmu i da se mnogi od likova više neće vratiti kući. U zatvoru se odvija i “Walking Spanish”, još jedna gotovo kroz zube procijeđena skupina jezičnih začkoljica, a čiji se naslov odnosi na put osuđenika do pogubljenja, ono što se u prošlosti najavljivalo uzvikom “dead man walking”, što je ujedno i ime filma za koji će Waits priložiti dvije vrhunske pjesme u devedesetima, ali dosta je već digresija za jedan odlomak. Spomenimo još samo manje poznati podatak da je za briljanti alt saksofon na “Walking Spanish” zaslužan upravo John Lurie za kojeg smo već rekli da će naredne godine s Waitsom glumiti u “Down By Law”, zamislite, filmu koji govori o bijegu iz zatvora!
Prije nego nas pozove na tu šetnju bez sretnoga završetka, Waits će servirati još par pjesama s Keithom Richardsom, već navedenu “Union Square”, a zatim i country baladu “Blind Love” u kojoj se vokali dvojice majstora prepliću do neraspoznatljivosti. Iako će često surađivati kroz karijeru (pjevat će Waits sa Stonesima “Little Red Rosster”, a Keef i on snimit će narodnu “Shennandoah” za jednu od gusarskih kompilacija nedavno preminulog Hala Willnera), upravo su “Blind Love”, kao i jednako dirljiva “That Feel” koja zatvara album “Bone Machine” iz 1992., možda najbolji primjeri miješanja estetika ove dvojice autora.
U završnom dijelu albuma čeka nas i singl, te vjerojatno jedan od najvećih hitova Waitsove karijere, “Downtow Train”, tipična ljubavna balada i još jedna od rijetkih pjesama s albuma koja se ne srami svog postanka u osamdesetim godinama. Riječ je o pjesmi koja je imala izrazit radijski potencijal, samo da nije bilo tog njegovog grubog glasa koji bi ljude natjerao da prebace na neku postaju gdje pjeva netko normalniji, poput recimo Boba Seegera ili Roda Stewarta. Upravo će njih dvojica prilagoditi “Downtown Train” širokoj publici, a Sir Rod u jednom od posebno okrutnih a nekažnjenih činova nasilja prema Waitsovom repertoaru. Kažem jednom od, jer slično će napraviti i s “Tom Traubert’s Blues”. Waitsova glazba jednostavno nije stvorena za široke mase, a Stewart nije bio čovjek koji ju je takvom trebao pokušati učiniti.
“Bride of Rain Dog” je još jedan jednominutni instrumental koji se postavlja kao kontrapunkt pop sentimentu izraženom u prethodnoj pjesmi, pa je posebno zgodno što je iskorištena i u inače sjajnom videospotu za “Downtown Train”, a u kojem se pojavljuje slavni boksač Jake LaMotta. Posljednja postaja na albumu je “Anywhere I Lay My Head” u kojoj Waits dobiva priliku da pokaže razornu snagu svog vokala u ogoljenoj pratnji pogrebne glazbe koja će, naravno, eksplodirati u ono kako se to radi u second lineovima u New Orleansu i poslati album na počinak tako da svi uz njega otplešemo sa suzom u oku.
Najteže je pisati o albumima kao što je “Rain Dogs” jer se takve ploče nema s čime usporediti. Nema puno takvih albuma na svijetu. Albuma koji stvaraju svoje svemire od ulica New Yorka, do prašnih benzinskih postaja u kojima kriminalci boje svoju kosu, od kobnih plovidbi mračnim oceanom do zatvorskih ograda i sahrana. Sve te priče ispričane su jezikom koji osim autora rijetki mogu u potpunosti razumjeti, što im daje dodatnu čar ispunjavanja neshvatljivoga nekim vlastitim projekcijama koje postaju dijelom priče. Maštu dodadno golica nečuvene kombinacije instrumentarija sastavljenog od marimba, pila i harmonijuma, dok se njihova normalna braća poput električne gitare sviraju na načine koji su dotad bili gotovo nezamislivi. I nikad riječima nećemo opisati zašto je “Rain Dogs” genijalan kao što jest, ali je li to uopće potrebno kad album imamo pred sobom, evo sad i u zvučno osvježenom izdanju, a potrebno nam je samo nešto manje od sat vremena da proživimo njegov neponovljivi svemir.
(Napomena: Budući da na portalu tekstove o reizdanjima albuma pišemo kao osvrte, a ne kao recenzije, u člancima o ovih pet albuma Toma Waitsa neću dodjeljivati ocjene, ali vjerujem da će iz samih tekstova biti jasno da je ocjena koji svaki od njih zaslužuje ona maksimalna, tj. 10/10.)
(UMG Recordings, 1985./2023.)
Saznajte više:
Tom Waits: Swordfishtrombones (Remastered) – kopernikanski obrat u genijalno ludilo
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
