Privodimo kraju putovanje kroz remasterirana reizdanja albuma Toma Waitsa iz njegovog zlatnog razdoblja provedenog na etiketi Island Records.
U prethodnim tekstovima vezanim za reizdanja albuma Toma Waitsa koji je u osamdesetima i devedesetima snimio za Island Records već smo opisali izlet ovog kantautora na kazališne daske, odnosno adaptaciju njegove predstave “Franks Wild Years” iz koje će glazba činiti treći album centralnog Waitsovog opusa koji se katkad naziva i “trilogijom o Franku”.
Nakon što je objavio jedan live album (“Big Time”, 1988.), jedan soundtrack (“Night on Earth”, 1992.) i jednu studijsku ploču (“Bone Machine”, 1992.), Waits se vratio na daske koje život znače i započeo suradnju sa slavnim redateljem Robertom Wilsonom za čije će predstave u narednih desetak godina triput komponirati glazbu i objavljivati prateće albume “The Black Rider” (1993.) te “Alice” i “Blood Money”, oba iz 2002. godine.
“The Black Rider”, s podnaslovom “The Casting of the Magic Bullets”, njemačka je narodna priča na temelju koje je zloglasni beat pjesnik William S. Burroughs napisao knjigu koja je poslužila kao predložak za Wilsonovu predstavu praizvedenu u hamburškom Thalia teatru, a za koju je Waits napisao glazbu i tekstove pjesama. Kao i buduće suradnje kazališnog redatelja i kantautora, “Alice” i “Woyzeck”, i “The Black Rider” obiluje mračnom tematikom, dok je glazba često izvođena na instrumentariju netipičnom za popularnu glazbu, a svira je skupina izvođača koja nosi ime The Devil’s Rhubato Band.
Priča “The Black Ridera” ima sve osobine bajke iz davnina. Kako bi dobio ruku svoje odabranice, činovnik Wilhelm mora dokazati njezinome ocu lovcu da je i sam vičan strijelac. Budući da pucanje u životinje nije njegov forte, naš junak postiže dogovor s vragom Peglegom koji mu daje svoje čarobne metke. Svaki od tih metaka pogodit će ono što Wilhelm cilja, osim jednoga koji je “vražji metak”, a kojemu Pegleg bira metu. Naravno da ni jedna pogodba s đavlom ne završi dobro, pa tako ni ova Wilhelmova i nakon što posljednji metak usmrti njegovu odabranicu, on završi lud u vražjem karnevalu. Znajući da je Burroughs autor ovog predloška, nemoguće je ne pomisliti na paralelu s njegovim stvarnim životom i strašnim incidentom u kojem je pod utjecajem alkohola i on sam okončao život svoje supruge Joan Vollmer.
Sam Waitsov album počinje uvertirom u kojoj pjevač urla kroz neku vrstu megafona najavljujući karneval u kojem možete vidjeti razne “human oddities”. Dok se cirkuska instrumentalna verzija balade “Lucky Day” klima u pozadini, Waits najavljuje cijeli niz freak show sadržaja koji uključuje troglavu bebu i Hitlerov mozak, djevojku-pticu i sve drugo što golica njegovu poremećenu maštu u fascinaciji koja će se nastaviti i dugo nakon ovoga albuma. Prvi pravi song je naslovna “The Black Rider” u kojemu nam pjesnik predstavlja tog crnoga jahača za kojeg možemo pretpostaviti da je inkarnacija đavla, no za razliku od neke tajanstvene i mračne figure poput one opisane u “Black Wings” s prethodnog albuma “Bone Machine”, ovaj je vrag neki prljaviji, siromašniji vampirsko-kanibalski tip koji nas svojom kreštavom pjesmom poziva na “ugodno druženje”.
“November” započinje urlikom hladnog vjetra odsviranim na muzičkoj pili, dok gacamo za Waitsom kroz blato i mrtvo lišće pod mjesecom boje kosti. Mokre čizme na kiši i gavrani na dimnjacima proganjaju nas kroz nelagodno ozračje od kojeg nas ni travanj ne može spasiti. Kad ova pjesma utihne, Waits ponovno ulazi u ulogu Peglega i pjeva pjesmu u kojoj Wilhelmu nudi metke. Ovdje još jednom Waitsove glumačke i teatralne vokalne sposobnosti dolaze do izričaja dok skakuće oko rasklimanim kabaretske klavirske linije s briljantnim vestern breakovima u stilu Ennija Morriconea.
“Black Box Theme” je prvi od atmosferičnih instrumentala koji kao da opisuju putovanje kakvim ljuljajućim vlakom, a “Tain’t No Sin” je jeziva recitacija koju tada osamdesetogodišnji Burroughs izvodi poput krezubog starca s obronaka Apalačkog gorja pozivajući vas da velikim vrućinama sa sebe skinete kožu i zaplešete u vlastitim kostima. Nakon još jednog kratkog instrumentala, Waits započinje vlastitu recitaciju “That’s the Way” koja će poslužiti kao uvod u “The Briar and the Rose”, centralnu baladu albuma, prispodobu o cvijeću, ljubavi i sudbini.
Jedan od najboljih instrumentala u cijeloj Waitsovoj karijeri svakako je “Russian Dance”, kao što mu ime kaže, ruski -ili barem istočnoeuropski – ples, koji se izvodi praćen tutnjavom čizama po drvenom podu. Pjesma doživljava svoj vrhunac na Waitsov usklik: “Davai yestshio! Davai yestshio!” (“Daj još!”) i brojanjem “Je’n, dva, tri, četiri,” prije nego bend udari još jednom u zavodljivu melodiju.
“I’ll Shoot the Moon” jedna je od rijetkih pjesama s “The Black Rider” koja se uvukla još dugo na Waitsove koncertne setliste, još jedna kabaretska romansa puna mračne estetike što uključuje slike smrti i lešinara koji nadlijeću mrtva tijela. “Flash Pan Hunter” i “Crossroads” su pjesme koje dalje prate i objašnjavaju radnju predstave, a potonja je posebno zgodna narativna pjesma koja ponovno u sjećanje doziva Morriconnea i pritom dodaje jedno od onih Waitsovih nekontroliranih zavijanja kakvo nam je predstavio u primjerice “Temptation” iz svoje prethodne predstave.
“The Black Rider” svakako spada u kategoriju Waitsovih albuma koji predstavljaju najveći izazov nepripremljenom uhu. To najbolje na vidjelo izlazi pred sam kraj albuma kad čujemo još jedan poremećeni propovjednički broj, “Gospel Train” koji se savija i krivi jedva se probijajući po tračnicama dok nas svećenik upozorava na opasnosti koje nosi đavo, no ta je pjesma slatka arija prema čudovišnom mraku u srcu instrumentala “Oily Night” koji uz zvjersko režanje i nabijanje po udaraljkama koje zbilja zvuči kao ljudske kosti i psihotično prebiranje po žicama gudačkih glazbala zvuči kao da ste zašli u najveće dubine demonskih postojbina.
Utjehu donose “Lucky Day” kao posveta momačkom životu lutanja i slobode u kojem “nema ništa bolje od kamperske vatre i konzerve graha. “The Last Rose of Summer” je jedna minijaturna balada o prolaznosti i predstavlja zatišje pred buru koja će nas još jednom otpuhati u završnom instrumentalu “Carnival” koji dočarava đavolju povorku u kojoj izludjela masa maršira prema paklu.
Ako većina Waitsovih albuma nije za svakoga, možda je “The Black Rider” najmanje za svakoga. Teatralan po prirodi, pretjeran u mračnoj viziji i oštar po ušima, ovaj album utjelovljuje kantautorov eksces u njegovoj najradikalnijoj instanci. Ali ako volite glazbu Toma Waitsa, velike su šanse da je volite upravo zbog njezinog odvažnog stupanja na polje ekscesa, a “The Black Rider” na tim spaljenim poljanama punima vrana što kopaju oči namjernicima jednostavno kraljuje. “The Black Rider” je opera nelagode, i prava poslastica za svakoga tko smatra da je najbolja glazba ona koja uvijek iznova slušatelju predstavlja izazov.
(Napomena: Budući da na portalu tekstove o reizdanjima albuma pišemo kao osvrte, a ne kao recenzije, u člancima o ovih pet albuma Toma Waitsa neću dodjeljivati ocjene, ali vjerujem da će iz samih tekstova biti jasno da je ocjena koji svaki od njih zaslužuje ona maksimalna, tj. 10/10.)
(UMG Recordings, 1993./2023.)
Saznajte više:
Tom Waits ‘Franks Wild Years’ (Remastered) – un operachi romantico
Tom Waits: Swordfishtrombones (Remastered) – kopernikanski obrat u genijalno ludilo
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
