Nastavljamo putovanje kroz remasterirana reizdanja albuma Toma Waitsa iz njegovog zlatnog razdoblja provedenog na etiketi Island Records.
Tom Waits osamdesete godine je okončao zaokruživši fantastičnu “trilogiju o Franku” (o kojoj smo pisali prethodnih tjedana na našem portalu) live albumom i koncertnim filmom “Big Time” (koji nažalost nije reizdan ovom prilikom) i bilo je očito da je to poglavlje u njegovoj karijeri završeno. Kakav se iskorak mogao očekivati od njegovog hiperkreativnog uma u sljedećoj fazi, pitali su se obožavatelji.
Na odgovor je trebalo čekati četiri godine, a to se razdoblje sigurno činilo dugačkim kad se nije znalo da će stanke između njegovih izdanja u budućnosti biti sve duže. Primjerice, između njegova dva posljednja albuma “Real Gone” i “Bad As Me” zjapila je rupa od zastrašujućih sedam godina, a potonji je izašao sad već prije dvanaest godina (!) i svakim danom je sve izglednije da je stari Tom otišao u mirovinu nego da će nas ikad više počastiti novom pločom.
Ipak, 1992. Waits je prvo objavio album glazbe za film Jima Jarmuscha “Night on Earth”, još jedno izdanje objavljeno za Island Records koje ovaj put nije remasterirano i objavljeno, no ovjdje je u pitanju bila ploča s namjenskom, uglavnom instrumentalnom glazbom koja je tek djelomično davala odgovor na pitanje u kojem smjeru će dalje poći Waitsovo nadahnuće.
Kako bismo to saznali, trebalo je pričekati drugu polovicu iste godine kad je izišao “Bone Machine”, album s čije nas je naslovnice gledala mutna Waitsova grimasa skrivena iza golemih zaštitnih naočala s nekakvim rogatim pokrivalom za glavu, fotografija čiji je autor filmaš Jesse Dylan, sin velikoga Boba. I sam naziv ploče zvučao je prilično mračno i žestoko, dijeleći ime s pjesmom kojom su Pixies otvorili svoje prvo dugosvirajuće izdanje “Surfer Rosa”. Mnogo tajnovitosti okruživalo je ovaj album i prije nego što smo ubacili CD u player i pošli s njim na horor putovajne kakvom se rijetko tko nadao.
Naslov je opravdan već uvodnim zvukovima pjesme “The Earth Died Screaming”, postapokaliptičnog krika (i doista samo se krikom može nazvati ono što izleti iz Waitsovog grla na refrenu) planeta na izdisaju koji će zbog svoje prirode naći put do filmova koji se bave tematikom kraja svijeta, kao što je primjerice “Twelve Monkeys” Terryja Gilliama. “Stroj od kostiju” zvučao je upravo kao da armija kostura maršira kroz pustopoljine i ruševine nekadašnjih gradova dok s neba pada kiša mrtve ribe.
“Bone Machine” je izrazito ritmičan album, njegova su srž udaraljke i bubnjevi koje je u velikom dijelu materijala svirao sam Waits, premda valja izdvojiti i gostovanje bubnjara Braina iz grupe Primus kojije dao svoj obol na dvije pjesme. Na uvodnom broju pojavljuje se i njegov šef iz benda Les Claypool na basu, čovjek koji će se i u budućnosti katkad pojavljivati na nekim Tomovim studijskim izdanjima.
Ako je “Earth Died Screaming” pjesma o smrti planeta, “Dirt in the Ground” govori o individualnoj smrti i našoj finalnoj destinaciji u crnoj, hladnoj zemlji zbog koje postavlja pitanje o tome koliko smisla uopće ima naša krhka egzistencija. Ni ovdje Waits ne štedi apokaliptične motive dok pjeva: “Hell’s boiling over and heaven is full / We’re chained to the world and we all gotta pull.” Tu su i slike lešinara koji kruže, egzekucije vješanjem i prvo zabilježeno ubojstvo u povijesti, a sve to zamotano je u sporokotrljajući bluzerski okvir praćen alt saksofonom Ralpha Carneyja u jednoj od nekoliko doista savršenih točaka ovog albuma.
“Such a Scream” je oštra rokerica u kojoj prvi put srećemo jednog od likova koji će kasnije na albumu “Mule Variations” dobiti i svoju vlastitu pjesmu “Eyeball Kid”, dok je naredna “All Stripped Down” neka vrsta čudovišnog gospela iz crkve koju okružuju zombiji. Waits je često znao isticati svoju veliku ljubav prema pjesmi Rolling Stonesa “I Just Wanna See His Face”, i čini se da je na “All Stripped Down” upravo u njoj našao inspiraciju zbog cijelog niza dodirnih točaka u eksperimentiranju s religijskim motivima i pomaknutim zvukom.
Nakon toga slijedi “Who Are You”, prva prava romantična balada u Waitsovom stilu na ovom albumu. “Well, they’re lining up to mad-dog your Tilt-a-Whirl” uvodni su stihovi ove pjesme i jasno je da Waits koristi riječi kromatički iz oblasti onkraj smisla dok pjeva o ženi s mornarskim ustima i ranjenim očima koja spava s pištoljem i Biblijom i skače kroz prozore u skupoj odjeći. U mračnije nas oblasti vraća “The Ocean Doesn’t Want Me”, još jedan iz niza Tomovih spoken word izleta praćenih eksperimentalnim zvukovljem u kojemu lirski subjekt promišlja samoubojstvo utapanjem. Ova će pjesma također dobiti svoj svojevrsni parnjak u paranoičnoj “What’s He Building” sedam godina kasnije.
“Jesus Gonna Be Here” još jedan je komad pomaknutog gospela u kojemu Waits očekuje dolazak svog spasitelja u novome Fordu, a ovdje se za instrumente zamijenio s Larryjem Taylorom koji svira gitaru dok Tom sam lupa po kontrabasu i pjeva o tome kako će biti dobar i da će mu Isus oprostiti njegove slabosti poput sklonosti alkoholu kad dođe sudnji dan, taj vječni moment ovog albuma. Iako u sebi ima izaženu dozu šaljivosti, ova je pjesma upisana u kanon religiozne glazbe kad su je se prihvatili The Blind Boys of Alabama na svom sjajnom albumu “Spirit of the Century” 2001. godine.
“A Little Rain” je jedna od pjesama koje djeluju kao da su nadahnute člancima iz crne kronike, pa tako završava bolnim opisom otmice petnaestogodišnje djevojčice, a to nas još jednom tjera da nađemo zrcalni odraz na “Mule Variations” u jednako realističnoj i razornoj “Georgia Lee”. Poslije toga idemo u amfiteatar gdje psi trgaju ljude, senatori odrubljuju glavu “predsjedničkoj kurvi”, policajci vise s lanaca i sve pleše u krvavoj orgiji bez kraja. “In the Colloseum” može se tumačiti kao alegorija suvremenog političkog i medijskog cirkusa, a ako je ipak odlučimo shvatiti doslovno, ona može djelovati kao još jedna dopisnica iz distopijske budućnosti, slika neke vrste Thunderdoma u koji Mad Max dolazi kao šokirani gledatelj zvjerske predstave.
Svojevrsno srce albuma možemo potražiti u sljedećem bloku koji otvara mračni rif žestoke “Goin’ Out West” za koju je Jesse Dylan snimio spot, a koju nosi čvrsti frajerski zvuk iako doduše signalizira i tužnu prazninu koja čami iza jedne takve macho poze. “Murder in the Red Barn” je pjesma misterije koja donosi više pitanja nego odgovora. Netko je ubijen, sjekira je krvava, no je li krv ljudska ili su pilićima rezali glave? “There’s always some killing you gotta do around the farm,” kaže lakonski Waits dok se mi i dalje pitamo što je točno zakopano i gdje i zašto jedna žena na kraju pije sama u svojoj sobi. Ovaj blok završava “Black Wings”, jednako tajanstvena priča o nadljudskoj figuri čije prisutstvo zlokobno lebdi nad gitarskom linijom pomalo surf rock ugođaja, a Waits izvlači najmračniju boju iz svog oštrog šapta dok opisuje misterioznog lika koji je nekog ubio sa žicom gitare, neku bebu spasio od utapanja, a ispod kaputa možda ima krila.
Tenzije će zatim opustiti ruralna klavirska balada “Whistle Down the Wind”, prije nego što uđemo u finalni dio ploče s “I Don’t Wanna Grow Up”, pjesmom napisanom iz dječje perspektive dok promatra stresni svijet odraslih. Čista pankerska energija ove pjesme za koju je suludi spot snimio Jim Jarmusch toliko je očita da su je slavno obradili i Ramonesi na svom zadnjem albumu “¡Adios Amigos!”, na što će im Waits uzvratiti snimanjem njihove “Return of Jackie & Judy” za tribute kompilaciju “We’re a Happy Family” iz 2003., ali i “Danny Says” koja će se naći na njegovom box setu “Orphans”.
Za sam kraj albuma sačuvana je eksperimentalna minijatura “Let Me Get Up on It” kojoj trajanje ne dobacuje ni do minute, a onda slijedi posljednji pozdrav s himničnom “That Feel”, još jednom pjesmom iz koje izbija gospel duh, premda je ovaj put u pitanju naj topli osjećaj zajedništva pastve za razliku od prethodnih apokaliptičnih tonova. Po prvi put nakon albuma “Rain Dogs” Waitsu se ponovno pridružuje prijatelj, drug i kolega Keith Richards i vokali im se ponovno stapaju u zajedničko zavijanje prema nebesima, dok se ponovno ne sretnu na “The Last Leaf” s albuma “Bad As Me”.
Waits voli pričati priču da je svojoj majci rekao da mu se novi album zove “Bone Machine”, a ona ga je pitala zašto stalno mora degradirati. Ovaj album ne može se ipak smatrati degradacijom. To je soundtrack apokalipse par exellence dočarane ozračjem koje zvuči kao da je “vojska tame” iz serijala Evil Dead pozvana u Tomov oguljeni betnonski studio da pleše pogo dok se zadnji femur ne odijeli od tibije (ispričavam se, improviziram, nemam pojma o ljudskoj anatomiji). Ploča je to strave i užasa izrasla iz slike umirućeg svijeta i danas bi se svakako moglo promišljati kako duboko u sebi nosi ekološku poruku, premda je vjerojatnije da Waitsova apokalipsa proizlazi iz moralne dekadencije čovječanstva. Je li išta od toga uopće bitno, budući da ćemo svi na kraju završiti kao dirt in the ground?
(Napomena: Budući da na portalu tekstove o reizdanjima albuma pišemo kao osvrte, a ne kao recenzije, u člancima o ovih pet albuma Toma Waitsa neću dodjeljivati ocjene, ali vjerujem da će iz samih tekstova biti jasno da je ocjena koji svaki od njih zaslužuje ona maksimalna, tj. 10/10.)
(UMG Recordings, 1992./2023.)
Saznajte više:
Tom Waits ‘Franks Wild Years’ (Remastered) – un operachi romantico
Tom Waits: Swordfishtrombones (Remastered) – kopernikanski obrat u genijalno ludilo
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
