Tomislav Goluban & LPFB ‘Med bregi’ – med dobrim pucama

Sprijateljio sam se s Tomislav Golubanom još 2005. kad je objavljen ‘ Pigeon’s Flight’, prvi album njegovog Little Pigeon’s ForHill Bluesa, snimao od tada sve njegove spotove, režirao i dokumentarac koji je uvršten na „200 $ SUN“ i uglavnom vodio s njim ugodne razgovore, ali i polemike o zvuku i njegovoj neobičnoj karijeri bluesera sa Zagorskih brega…

Tomislav Goluban & Little Pigeons ForHill Blues 'Med Bregi'

No nekako je svih tih godina svatko od nas bio svojeglav u svoju stranu, pa je i moja pozicija kao nekog tko recenzira njegov rad ostala izvan domene nečega što bi se u ovom trenutku moglo nazvati sukobom interesa. Iako uvijek je prokletstvo kad su glazbenik i kritičar u prijateljskim odnosima, ali eto ovaj je izgrađen po sistemu: ti radi što ti misliš da je najbolje, ja ću o tom oderat ako ne valja i to tako ide. Tko nam je kriv što se bavimo javnim poslom… Ok posipanje pepelom je učinjeno, a sad na posao.

„Med bregi“ je peti studijski album Tomislava Golubana i njegovog pratećeg sastava Little Pigeon’s ForHill Blues i ujedno je možda najzaokruženiji uradak njegove karijere koju karakterizira nemirni duh i stalno poigravanje s rastezljivošću samoj pojma bluesa i njegovoj prilagodljivosti.

Prvi album „Pigeon’s Flight“ bio je poletno uranjanje u svijet tradicionalnog brzog ritma i svijet Sonnyja Terryja. Tu inicijalnu fazu zaigranosti blues trija bez bubnjara nadogradio je naredni „Mr. B“, proširen za gostovanje drugih glazbenika, a ne samo Ivice Kostelića (kako je to bio slučaj s prvijencem), posebice Boška Petrovića na vibrafonu u naslovnoj „Mr. B“. To je ujedno bilo i Golubanovo testiranje terena simbioze bluesa i zagorske popevke, kao i pjevanje na hrvatskom jeziku, što svoj puni opseg stvaranja nove forme dobiva na sljedećem albumu „Zagorje Blues“ kao i na EP-iju „Libertin trilogija“ na kojem ovaj usnoharmonikaš u potpunosti pronalazi svoju nišu.

Istu formu je u potpunosti ogolio narednim, Porinom ovjenčanim, „200 $ SUN“, kad je u maniri Roberta Johnsona (samo u Golubanovom slučaju u kombinaciji vokala i usne harmonike) iskeširao zadnjih 200 dolara iz džepa i za dva sata u DIY scenariju snimio dobar dio novog albuma u legendarnom memfiskom Sun studiju, i što je najvažnije ostavio ga neispeglanog i neuljepšanog naknadnim intervencijama. Bio je to, takoreći, dvostruki povratak korijenima, ako se uzme u obzir da je te 2009. godine Goluban ujedno bio i prvi blueser iz Hrvatske koji se predstavio na uglednom Blues Challengeu u Memphisu i time otvorio put ostalim domaćim predstavnicima blues snaga.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=ky-nHrXYN2w[/youtube]

Svjestan da je s „200 $ SUN“ zatvorio krug, koncepcija budućeg „Med bregi“ vjerojatno je bilo nešto što mu je zadavalo glavobolju. Jer opasnost od ponavljanja i recikliranje samog sebe bila je bliska. Stoga ideja da „Med bregi“ obilježe naše pjevačke dive se činilo kao dobro izmještanje fokusa i samim time novi korak naprijed, koji se možda tako i ne čini. No izbor pjevačica bio je krucijalan, a ispalo je i odličan, u prvom redu to su Tamara Obrovac, Zdenka Kovačićek i Lela Kaplowitz, a potom Ksenija Erker i kći Hana Hegedušić, Bojana Klepač i Singrlice. Aranžmanski je prilagođen i zvuk, tako da je do sada Golubanov bazični blues blago modificiran, pa cijeli materijal plemenito ‘swinga’ i stvarno navodi misli u određenim trenucima, jer djeluje toliko samouvjereno,  na to da i Chicago blues ima svoj čvrsti izdanak u Zagorju.

Pored toga Tamara ‘univerzalka’ Obrovac u pjesmama „Med bregi“ i „Jedna Pura, dva pandura“ (napjevu koji je proslavio film „Breza“) zvuči kao istinska zagorska puca. Zdenka Kovačićek je također iznimno izražajna u „Oči moje očice“, dok je Lela Kaplowitz veselo poletna u tradicionalnim napitnicama „Dobro mi došel prijatelj“ i „Lepe ti je Zagorje zelene“, dok iskonski odzvanja i „Meknite se vse gorje“ u izvedbi Singrlica.

U takvoj jakoj vokalnoj konstelaciji Goluban se trebao još samo malo više vokalno povući i više se držati usne harmonike koja je ipak njegov primarni instrument, pa bi vjerojatno onda ovaj album bio kraći za neke ‘repove’ koji u konačnici samo smetaju potpunoj zaokruženosti priče na ženske vokale.  U „Bertiji“ s Bojanom Klepač nije vokalno briljirao, a iako su zanimljivi instrumentalni dueli s bendžistom Zoranom Perićem iz Picksiebnera koji podsjećaju na legendarnu glazbenu scenu Bormanovog filma „Deliverance“ kao i završna „Kusica blues“ izvedena u maniri ‘masnog’ zvukovnog popunjavanja etera jednog Rya Coodera, sveukupno gledano taj vokalno-instrumentalistički krešendo na kraju albuma čini se suvišnim. Bolje bi bilo da je završnica također pripala putenim ženskim vokalima koji dominiraju albumom „Med bregi“. To je ujedno i glavni razlog zašto ovaj album, koji je na zavidnom nivou i po pitanju produkcije, nije dobio višu ocjenu.

Ocjena: 7/10

(Spona/Menart, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh