Starešinićeva muzika je paradoksalno jednostavna, i ima nešto prijemčivo da se kroz naslage zvuka provlači primamljiva melodija.
Prije koji tjedan bila je premijera dokumentarnog filma o Toniju Kukoču. U Petom kupeu, 28.9.2023. promociju svog albuma imao je drugi Toni koji se svojom svestranošću u području muzike može usporediti sa svestranošću Tonija Kukoča u košarci. Klavijaturističke dionice Tonija Starešinića su uljepšale radove raznih umjetnika raznih generacija, od Josipe Lisac i Dade Topića, do Tomislava Golubana, Ivana Kapeca i Ede Maajke.
Album “Survival Kit” je nastao u vrijeme lockdowna 2020., a onda, u vrijeme “ima okupljanja – nema okupljanja” nije promoviran kako se to zamišljalo, stoga je koncert Tonija Starešinića u Petom kupeu bila prilika da se posveti pažnja kolekciji kompozicija koje traže pažljivo slušanje, ali uvelike nagrađuju pozornost publike. Starešinić je priliku sa “Survival Kit” iskoristio na najbolji mogući način, s impresivnim rezultatima, s plejadom gostiju, sa sjajno složenom set listom koja čas simbolički, a čas dramaturški pokazuje minuli Starešinićev rad.
Začuđujuće širok dijapazon publike pokriva muzika Tonija Starešinića, od onih koji nikad nisu prežalili fazu prije “Dark Side” Pink Floyda, preko onih koji još uvijek čekaju reizdanje prva dva albuma grupe Kraftwerk, do poštovatelja elektroničke klupske muzike iz devedesetih ili nultih. Sve je bilo lijepo povezano u set listi, različito, katkad iznenađujuće, ali uvijek nadograđujuće.
Starešinić na sceni nije bio sam, imao je svoje klavijature, a imao je i svoj prateći sastav, a sastav koji ima Silvija Bočića (bubnjevi), Lea Beslaća (flauta, klavijature) i Zorana Majstorovića (gitara, oud) jednostavno ne može biti loš. Svi su oni već ranije pratili Tonija u raznim formacijama i projektima, no na ovoj sceni su zvučali kao da sviraju u jednom sastavu i ništa drugo ne rade u životu. Iznenađenja su bila: “Sanctuary”, koja je tek zaživjela na sceni, albumskoj bih verziji posvetio stihove “kaj da bi se nekaj sramila, ti se nemaš sramit’ kaj”, “Digital Traffic Jam” je donijela dašak humora, zezanja i plesa, a “Moćno” je zablistala kao sumorni sporogoreći rap s jazz recitalima (ili jazz s recitalima Ede Maajke), s Majstorovićem na oudu(?!) i vrlo čestim suradnikom, na ovom koncertu ipak gostom, Vojkanom Jocićem na saksofonu.
Još jedan pogodak bila je izvedba “In the Next Season” s Andrejem Jakušem na trubi i Tonijem na klavijaturama. Na nastupu se ukazala i Starešinićeva životna družica Željka Veverec, izvrsna pjevačica i autorica, koja još jednom nije dala odgovor na pitanje: “Zašto nije poznatija kad ima kvalitetu i talent za to, te sve čini kako treba i bez marifetlučenja”. “Regularni dio” koncerta je završio za stotinjak minuta, a kvaliteta kompozicija je cijelo vrijeme bila na visokoj razini.
Starešinićeva muzika je paradoksalno jednostavna, i ima nešto prijemčivo da se kroz naslage zvuka provlači primamljiva melodija. Koliko god kompleksan postupak bio, u muzici Chui, ili Zmaj Orko Star, ili pak sa Je Veux, Starešinić postavlja instrumentalne dionice da budu jasne i pristupačne, a nije loše ako su i plesne uz to (često jesu). Tonijeva glazba ujedinjuje, katkad i pozitivno provocira slušateljstvo, te dalje nastavlja živjeti svojim životom, a njegovih prvih 20 godina “ozbiljnijeg” sviranja je djelovalo kao da se tek zagrijava i da svakako ne planira živjeti na staroj slavi.