Zbirka esejističkih kritičkih osvrta i dobar podsjetnik na važnost pjesništva Arsena Dedića.
„Skladište mješte sklada“ zbirka je uglavnom prethodno objavljenih esejističko kritičkih osvrta povjesničara umjetnosti, likovnog i književnog kritičara te pjesnika Tonka Maroevića (1941.) na tzv. novije hrvatsko pjesništvo, ono nakon Drugoga svjetskoga rata, koje opisuje kao jedno od najživljih i najplodnijih razdoblja hrvatske književnosti uopće, s nešto izrazitijim naglaskom na 1970-e godine.
Na stranicu „Ravno do dna“, u magazin pop kulture, krijumčarimo je na temelju dva tanušna izgovora. Jedan je Maroevićevo usputno utvrđivanje kako je nimalo nevažan „quorumaški“ odsječak hrvatskog pjesništva 1980-ih godina bio okarakteriziran svojevrsnom infiltracijom rocka i popa, filma i spota u verbalnu praksu. Drugi je taj da Maroević među prvake novijeg hrvatskog pjesništva uvrštava Arsena Dedića, skrećući (još jednom) pažnju na to da bi Dedić „izborio nezamjenjivo mjesto u hrvatskoj književnosti, sve da nikad nije otpjevao niti jedan ton niti skladao ikoju kompoziciju“, a što je – njegov kantautorsko-diskografski opus – logično i prirodno, naišlo na veći odjek od njegova (samo) ispisanoga djela.
„Ozbiljna konsakracija“, „visoko uvrštavanje na nacionalni Parnas“ i definitivno prihvaćanje Dedićeva pjesništva kao jednog od u nas najautentičnijih nije ništa nova, no na sve to, dakako, nije zgorega iznova podsjetiti. U „portretnom medaljonu“ naslovljenom „Muza mimo muzike“ Maroević Dedića opisuje kao „osjetljivog i dosjetljivog, zaigranog i zanesenog, prisnog i podrugljivog, jetkog i zaljubljivog autora“ u čijem je pisanom djelu uočljiva amplituda od mladenačkog „nježnog i elegičnog pratioca ljuvenih zanosa“ do „razočaranog i gorkog tumača egzistencijalne tjeskobe“, pjesnika koji je uvijek „u svemu bio ponešto drugačiji“ te je samosvjesno optirao „za ulogu sudbinski neuklopljenog individualca“. „Pjesnički dio Dedićeva opusa,“ smatra Maroević, „još je izravniji seizmogram emotivnih reakcija čovjeka u prostoru i vremenu negoli je to njegova glazba.“
Što, zašto i kako ove knjige najbolje je u njenu pogovoru „Zagovor vlastite kritičarske prakse“ objasnio sam Maroević, a ovdje o tome iznesimo tek nekoliko riječi. Sastavljeno od 54 teksta napisana u razdoblju od 1967. do 2009. g. i razvrstana u četiri cjeline – „Panoramske skice“ („pokušaji šireg obuhvata područja novijeg pjesništva“), „Problemski uvidi“ („eseji ili okušaji okupljeni oko neke tematske, formalne ili motivske jezgre“, npr. „Animalistika u suvremenom hrvatskom pjesništvu“ ili „Kolumbovski motivi u novijem hrvatskom pjesništvu“), „Prikazi iz davnine“ (sabrani prikazi pjesničkih zbirki) i „Portretni medaljoni“ (profili „karakterističnih poetskih osobnosti“) – „Skladište mješte sklada“ elegantno sljubljuje erudicijom potkovane osobne stavove s relevantnošću uvida te nudi „pobudan“ panoramski pogled na hrvatsko pjesništvo posljednjih desetljeća, razumljiv i zanimljiv i posve usputnom poznavaocu teme.Interes verziranog auditorija se podrazumijeva.
I sam osvjedočeni vještak stiha i eseja, Maroević ovdje „uskladištene“, beziznimno nadahnute, sadržajem guste, istovremeno nenametljivo duhovite i ozbiljne te lijepom rječju (autorski i čitateljski) zanesene osvrte i prikaze, refleksije, reakcije i interpretacije piše gotovo kao kakve pjesme u prozi što ovu „namjensku“ knjigu, jednostavno rečeno, čini dobrom literaturom, nevezano uz čitateljev izričit interes za ono o čemu je u njoj riječ.
(252 str, VBZ, 2010.)