Trees Of Maine ‘Twin Cities’ – pomirenje oba autorova lica

Labinskim The Orange Stripsima na kraju je pripala uloga prvih mačića koje bacaju u vodu – iako su po mnogočemu najavili smjer kojim će ići hrvatska glazbena scena, zauzvrat su dobili jako malo, gotovo ništa.

Trees Of Maine ‘Twin Cities’

Tako su među prvima pokazali da našim bendovima za organizirati europsku ili britansku turneju ne trebaju nikakvi menadžeri, da im pjevanje na engleskom ne mora predstavljati zagarantirani put u propast, a svojim DIY indie pristupom diskografiji podastrijeli su još jedan dokaz da je vrijeme kada su ugovori s velikim izdavačima bili preduvjet za bilo kakvo, makar i malo ozbiljnije bavljenje glazbom sve dalje iza nas.

To se, usprkos dobrim pjesmama, ‘svjetskim’ videospotovima, svirkama po Engleskoj i gotovo bezrezervnoj podršci kritike, nije odrazilo na broj posjetitelja na njihovim koncertima pa se priča o Orange Stripsima zaustavila ubrzo nakon izlaska drugog studijskog albuma “Deadlines”. Frontmen grupe Valdet Luboteni stanku u radu benda iskoristio je za ulazak u novu avanturu zvanu Trees Of Maine, izvorno započetu s Dinom Santalezom iz Pridjeva, a potom pretvorenu u neku vrstu glazbenog alter-ega.

Prvijenac “False Dawns” pozicionirao ga je kao intrigantnog lo-fi autora koji je nekoć dominantne fascinacije britpopom i američkim indie rockom potisnuo u korist melankoličnog, minimalističkog synth-popa. Na tom materijalu, međutim, još uvijek se znao tražiti, povremeno čak i bježati od samog sebe, zbog čega je “Twin Cities” u svakom pogledu impresivnije djelo. Kao prvo i najvažnije, Valdet je ovoga puta puno uspješnije pomirio svoja dva autorska lica pa je gitare znatno više, dok su skladbe poput “Kid in Swollen Skin” izašle iz istog vrela inspiracije na kojem se napajao u danima Stripsa.

Album otvara korektan electro pop “War With Everyone”, no prave stvari kreću nakon toga serijom pjesama usporedivih s bilo čime što je dosad napravio. “Hailstones” je ono što ostaje kada s raskošno produciranog popa prve polovice osamdesetih maknete svu šminku i blještavilo, “Moving” iz meditativnog uvoda prerasta u jednu od najljepših melodija albuma, a spomenuta “Kid in Swollen Skin” i singl “Mud & Snow” u svoju su zvučnu sliku efektno ugradile i brzo-sporo/tiho-glasno dinamiku, kao i niz finih instrumentalnih dionica. Na istoj razini kvalitete zadržava se i s narednom, u strogo glazbenom smislu možda i najkompleksnijom “Foreign Flags”, Simple Mindsima prošaranom “Boomslang” i sjajnom završnicom “King Llama” i (posebno) “Push”.

Riječ je o još jednom zaista dobrom albumu još jednog od hrvatskih autora koji su zaslužili puno više.

Ocjena: 8/10

(Samizdat, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X