Reznor i Ross po tko zna koji put izašli su iz zone komfora i primjenom vlastitog seta vještina složili su pjesme koje jednako dobro funkcioniraju kao pratnja filmu i kao zasebno glazbeno djelo.
Trent Reznor i njegov dugogodišnji kreativni partner Atticus Ross ove godine imaju pune ruke posla. U travnju su najavili osnivanje tvrtke „With Teeth“, nazvane prema albumu Nine Inch Nailsa iz 2005. godine. Multidisciplinarna tvrtka bavit će se filmskom produkcijom, modom, glazbenim festivalom te zajedničkim projektima s tvrtkom „Epic Games“.
Uslijed vjerojatno zahtjevnih priprema oko pokretanja novog biznisa i, kako su sami potvrdili, pisanja nove glazbe za Nine Inch Nails, kreativni duo stigao je složiti i uzbudljiv soundtrack za film „Challengers“. Recenziju filma nedavno je napisao kolega Kesić, a mi ćemo se zasebno osvrnuti na zvučni dio kojeg možemo promatrati van prizme soundtracka što je i inače slučaj s glazbom za film kakvu skladaju Reznor i Ross.
Vizija redatelja Luce Guadagnina podrazumijevala je korištenje plesne glazbe kroz čitav film na način da nadmoćno i ritmično gura priču naprijed. Za Reznora i Rossa ta je vizija predstavljala novi skok u nepoznato, u krajolik ispoliranog plesnog i techno zvuka koji je poprilično udaljen od matične dimenzije Nine Inch Nailsa. Duo je konstruirao album pjesama vjeran redateljevoj viziji te pritom u njega vješto ubacio suptilnu mračnu i atmosferičnu nit koju možemo čuti, odnosno osjetiti na svakom koraku slušajući pjesme.
Najočitiji primjer, i vjerojatno onaj koji je najbliži pjesmama Nine Inch Nailsa na albumu „Ghosts I-IV“, jest „L’oeuf“ s očaravajućom piano dionicom u čijoj pozadini tinjaju kontrolirani valovi buke syntheva. Reznor i Ross uglavnom se drže srednjeg tempa zbog kojeg pjesme delikatno plešu između uloga u kojima se mogu koristiti. Uz njih možete plesati, raditi ili voziti bicikl, a imaju dovoljnu dubinu i težinu da ih možete samo koncentrirano slušati. Dakako da se na plesnom albumu mora naći i nekoliko „pržiona“, a jedna od njih je „Brutalizer“, pjesma prigodnog naziva koja se komotno mogla puštati na Rave tulumima na Velesajmu početkom dvijetisućitih.
Na albumu iskače nekoliko favorita. Prvi je „Compress/Repress“ s Reznorom na vokalima i neodoljivim piano breakom u pratnji pumpajućeg beata. Pjesma je to koja će barem malo utažiti žeđ nestrpljivih obožavatelja Nine Inch Nailsa u iščekivanju novog materijala. „I Know“ pak zvuči kao instrumentalna verzija sljedećeg koraka u razvoju elektro-pop smjera Tame Impale postavljenog na albumu „The Slow Rush“, dok „Yeah x 10“ nose kristalni synthevi suprotstavljeni masnom riffu bass gitare.
Za sve koji žele još konkretnije i nabrijanije iskustvo dostupna je remiksirana verzija soundtracka koju je njemački producent i DJ Boys Noize prema izboru Trenta Reznora aranžirao i pretvorio u kontinuirani set koji se već pušta u klubovima.
Reznor i Ross po tko zna koji put prihvatili su izazov, izašli su iz zone komfora i primjenom vlastitog seta vještina složili su pjesme koje jednako dobro funkcioniraju kao pratnja filmu i kao zasebno glazbeno djelo. „Glazbu ne pišemo zbog ljubavi prema melodiji ili tehničkim vještinama nego zato što želimo da se osjećate kako smo zamislili“, izjavio je Reznor za magazin GQ komentirajući vlastitu karijeru skladatelja filmske glazbe. Štogod da su Reznor i Ross planirali da osjećamo slušajući pjesme iz „Challengersa“, osjećaj je svakako dobar znajući da ovaj autentični duo ima još puno materijala u kojem ćemo uživati u godinama koje dolaze.
Ocjena: 10/10
(Milan, 2024.)