U četvrak je Dušan Kojić Koja iz Discipline kičme na pozornici Vintage Industrial Bara reinkarnirao samog gitarskog boga…
Izjavio je Koja jednom davno da je bas gitara njegov instrument jer je Jimi Hendrix rekao sve što se ima za reći u na šesterožičanom električnom instrumentu. A tog svog Rickenbackera uglavnom je svirao na hendrixovski način, bezobrazno onanirajući na wah-wah pedali tražeći izgubljene niti između grubosti Lemmyja Kilmistera i Hendrixovog guitar talka. A bio je izdanak novog vala, tj. jedan od rodonačelnika tog trenutka kad se u jednoj točki stopila glazba, mediji, publika i vizualna umjetnost.
Shvatio je već krajem 70-ih kako bi s gitarom izgledao kao bjegunac s Woodstocka koji dolazi na scenu s desetljećem zakašnjenja i u trenutku kad je punk u Britaniji i SAD-u već učinio svoje. S Disciplinom kičme je izvrtio puni krug; izmislio je alternativni rock na ovim prostorima, potom u techno eri dokazao Britancima što je ‘užasavajuća’ plesna buka koju može proizvesti čovjek ili zvijer, te na kraju zapeo s tom istom Disciplinom u matricu klupske legende čije svirke polako, ali sigurno idu u smjeru gaža. Nakon odlaska Gofie Bebe Koja kao da se ne može odlučiti kakva Disciplina Kičme mu treba. Ona predratna, ili ona iz vremena londonskih dana, ili mu se jednostavno sviđa da onima koji vole taj bend ne bude prijatno. I što onda napravi? Zajebe sve i uzme gitaru u ruke. Da, šestožičanu. I odluči postati reinkarnacija Hendrixa na ovim prostorima. Odjebe i punk i alternativu i počne guštati kao da je opet klinac koji je upravo na gramofon stavio „Experience“.
Tako se u četvrtak u Vintage Industrial Baru dogodio taj povijesni trenutak kad je zagrebačka publika po prvi put mogla vidjeti i čuti uživo Koju s gitarom u ruci kako joj vadi dušu silovito i dugo, što kroz blues, što kroz boogie, što kroz pjesme koje je davno napisao za kultni omnibus „Kako je propao rock ‘n roll“ na kojima je i glumac Branko Đurić gradio glazbenu karijeru kroz svoj nekadašnji bend Bombaj štampa.
I bio je to pun pogodak. Na Kojin način naravno. Jer učinio je to u vrijeme kad je termin punk postao toliko isfuran i silovan od brda popularno zvanih hipstera, kad se i u domaćim prilikama upravo na državnoj nam televiziji mogu gledati bljuvotine iskrivljene povijesti i (ne)aktera nekadašnje novog vala u dokumentarnoj seriji čije ime ne treba ni spominjati. Dušan Kojić Koja mogao bi u takvoj situaciji i dalje biti neko regionalno polu-underground božanstvo kad bi samo htio udariti dva akorda nekog od evergrina Šarle akrobate na nekom koncertu. No on je odlučio zabiti klin tamo gdje treba i svirati glazbu iz koje je punk kao protest iznikao.
Njegov Trese.Lupa.Udara trio pojačan s dva ženska prateća vokala (od kojih je jedna Manja Đorđević) orgijastični je gitarski rock, isti onaj kojim je Alvin Lee tresao Woodstock, Hendrix ‘rezao glavu’ Claptonu usred Londona na koncertu Creama i Jimmy Page zadovoljavao New York cijelu noć. Reklo bi se da je Trese.Lupa.Udara čisti gažerski hard rock bend, ali nije to ni obična gaža, kao što više nema ni ‘običnog’ hard rocka. Nema više takvih bezobraznih i drskih ‘macana’ u rocku opsjednutih magijom bluesa i spremnih na diktatorsko ‘zakucavanje’ publike. A Koja je upravo to. To su njegovi korijeni. U vrijeme njegove mladosti rock je bio upravo to.
Gitaru svira vraški dobro dok najpoznatije pjesme iz filma „Kako je propao rock ‘n’ roll“, tj. „Crveno“ i „Trese lupa udara“ u maratonskim verzijama hendrixovski šara improvizacijama i temama iz drugih pjesama. Gotovo se nestvarno čini koliko je sve ove godine bio vraški discipliniran da ne odloži bas puno ranije i uzme Stratocastera na pozornici, a na koncertu je prije nego je sa Švabom i Bucom zasvirao „Silver Machine“ Hawkwinda, psihodeličnog benda u kojem je početkom 70-ih svirao Lemmy Kilmister, samo je na mikrofon opušteno izgovorio: „Evo da se uverite da znamo i mi ovako da sviramo kao neki drugi“. Kao da postoje neki drugi koji poput Trese.Lupa.Udara izvedu T-Rexovu „Children Of The Revolution“ kao svoju osobnu himnu. Taj gigantski korak unatrag koji je spram svoje dosadašnje reputacije učinio Koja, grupu Trese.Lupa.Udara značajno izdvaja iz šume raznoraznih cover bendova. Prava mala povijesna lekcija hipsterima o tome kako su to nekad radili hipiji. Iz vremena kad je hipster bio kao čin u subkulturnim zajednicama, a ne uvreda.
Trese.Lupa.Udara je čista subverzija. Kao što je bio i novi val. Tko je sinoć došao po Disciplinu dobio je blues i Hendrixa po ušima. Hijao!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
