Neil Young ‘Live at the Cellar Door’ – arhiva zimzelene prošlosti

Neil Young već neko vrijeme rovari po podrumima i tavanima, otpuhujući prašinu sa brojnih zakopanih koncertnih snimaka iz svoje duge karijere, pa ih objavljuje u sklopu ‘arhivske’ serije.

Neil Young 'Live at the Cellar Door'

Posljednji u nizu takvih albuma je “Live at the Cellar Door”, koji unatoč visokoj kvaliteti ne donosi ništa nova. Nakon što nas je lani počastio s čak dva albuma s Crazy Horseom, filmom Jonathana Demmea “Neil Young Journeys” i autobiografijom Waging Heavy Peace (čiji bi prijevod na hrvatski, uzgred, trebao izaći početkom 2014. u izdanju Menarta) uslijedilo je zatišje prekinuto objavljivanjem još jedne instalacije arhivske građe na samom kraju godine.

Riječ je o snimci koncerta koji je održao 1970. u Washingtonu promovirajući tada recentnu ploču “After the Goldrush”, pa ne čudi što se i najveći dio seta sastoji upravo od materijala s navedenog, vjerojatno najboljeg Youngova albuma. Iako će početničkom uhu, ili onom nekog manje posvećenog sljedbenika ‘Crkve sv. Neila’ koji manje gorljivo prati objave iz arhivske građe, ovaj album djelovati besprijekorno, mi ostali moramo se upitati koliko smisla ima još jedna ploča sa popisom pjesama koje smo u istom ili veoma sličnom aranžmanu (Neil sam s gitarom, odnosno Neil sam s klavirom) imali priliku čuti na prethodnim izdanjima.

Vjerojatno je jedina iznimka klavirska inačica “Cinnamon Girl”, za koju sam Young u odjavi kaže da je prije nije izvodio na tom instrumentu. Ima i malo razgovora o klavirima i drogama i sve je fino, i sve je krasno, ali nije ništa novo.

Ocjena: 7/10

(Reprise, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh