Belgijska škola rock and rolla je dobra škola. Posebice kad njeni izdanci bez problema pariraju američkim rokerima. Novi album Triggerfingera najnoviji je pozitivan primjer.
Kako u današnje vrijeme učiniti rock moćnim, natjerati ljude na gibanje, biti oslonjen na prošlost, ali opet stremiti i ka modernom, iskoristiti dobre obrasce, a opet ne biti predvidljiv i time dosadan? To je niz pitanja koja muče svaki bend. Belgijska rock trojka Triggerfinger je na posljednjem studijskom albumu „By Absence Of The Sun“ uspješno pronašla formulu.
Album je to koji možete uzastopno vrtjeti bez bojazni da ćete osjećati zamor materijala, kao što će uhu odgovarati i vrckavost glazbe koja stilski šara formama od hard rocka i boogieja 70-ih, preko stonera, grungea i garagea ‘bezobrazno’ dotičući i mljackavo pop ozračje taman u granicama dobrog ukusa. Belgijska škola rocka iznjedrila je do sada dobrih bendova, jest da nikad nisu dobili medijskog prostora kao njihove britanske i američke kolege, no to nije razlog zbog kojeg ih treba zapostaviti. Ruben Block, Paul Van Bruystegem i Mario Goossens su tu primjer benda koji glazbeno diše kao da je došao iz Amerike.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=n1wc29GZrkk[/youtube]
Već su s debijem 2004. skrenuli pažnu na sebe teškom retro rifovima kojima su prigrlili ‘pleme’ zakvačeno na zvuk Led Zeppelina i Queens Of The Stone Age, a „By Absence Of The Sun“ samo je nastavak šetnje tom utabanom stazom, ali pametno začinjeno alternativnim pristupom kakav vole primjerice Steve Albini ili Jon Spencer, a to je snimanje albuma uživo u studiju na način da se ostavi sva glomaznost zvuka koji je ispunio prostor – kad basevi ruju po pleksusu, a gitare grme u nebrušenoj distorziji i kad gitarska sola u ogoljenoj pratnji bubnjeva i bas gitare ostanu sama ‘visjeti’ u zraku kao kontrapunkt vokalu.
Triggerfinger su zajedno s producentom Gregom Gordonom upravo zabrijali na taj način rada u legendarnom Disneyevom Sunset Sound Studiju u Los Angelesu, a cijeli „By Absence Of The Sun“ zvuči kao nevidljiva borba između komercijalnog i nekomercijalnog pristupa počevši već od uvodne „Game“ koja kao da će se svakog trenutka survati u šminkersko farbanje ‘žestine’ kako to radi dozlaboga dosadni Nickelback, ali sve ipak ostane na tragu onoga što su The Black Keys radili zaključno s albumom „Magic Potion“, pa do završne „This Is The One“ u kojoj zahvaljujući gostujućem Method Manu cijelu stvar osvježi začin već zaboravljenog ghetto zvuka East Coasta iz sredine 90-ih.
Snažan je mojo u Triggerfingeru. Taj bend zna što želi, stoga ga ne treba olako gubiti iz vida dok je tako.
Ocjena: 8/10
(Universal Music, 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
