Belgijski Triggerfinger je mitraljez s beskonačnim redenikom municije pred koji se veselo bacate da vas izrešeta, jedino pazeći da vas niti jedan kuršum ne promaši. I tako iznova i ponovo sa svakom pjesmom koju izvode. Nije to samo za one koji vole dobar rock. Ne morate ni znati što je rock, ali nakon koncerta Triggerfingera ćete ga zavoljeti.
Iako djeluju kao tri ‘overdressed’ sredovječna šminkera, pjevač i gitarist Ruben Block, bubnjar Mario Goossens i basist Paul Van Bruystegem jedan su od najuigranijih rock bendova današnjice koji ekstatično i potpuno mokri od znoja već na početku koncerta isporučuju ritam i dušu rock and rolla.
U zagrebačkoj Tvornici kulture su to prvi put učinili krajem studenog prošle godine u Malom pogonu, da bi u četvrtak zasluženo to učinili u Velikom pogonu, jest da je bio pregrađen, ali popularnost im raste polako ali sigurno u ovim krajevima. Već po tome kako su se bili poslagali na pozornici bilo je jasno da je to bend s tri jake i ravnopravne karike. Gretch bubnjarska baterija s podestom Maria Goossensa bila je u prvom planu središnjeg dijela pozornice, dok je Block stajao s lijeve, tj. Van Bruystegem s desne strane. Malo bendova gurne bubnjara u prvi plan, a kad se to učine, onda svakako postoji valjani razlog.
Goossensova solo točka neizostavni je dio nastupa Triggerfingera, ali njemu koji je utjelovljenje nečeg između Keith Moona i Zvijerka iz Muppet Showa ona bolje stoji od odijela koje ima na sebi, kao što tim svojim silnim adrenalinom uloženim u udaranje koža i činela bez problema zarazi i publiku. Block je pak solirao penjući se na razglas i svoj set pojačala tijekom koncerta, no sav taj (nužni) ekstravagantni rock cirkus ima debelo zaleđe u pjesmama grupe u kojima su u kontrapunktu glasno-tiho sljubljene distorzirana grmljavina i nježna poetika.
Počelo je s ‘grmljavinom’ tj. s „Black Panic“, a potom su se nizale „And There She Was Lying In Wait“, „By Absence of The Sun“ i „Big Hole“ čime je istresen naramak pjesama s posljednjeg albuma „By Absence of The Sun“. Opća katarza dogodila se s njihovim nerafiniranim sporim bluesom „My Baby’s Got A Gun“, da bi se lavina ubrzala s „Camaro“, „Let It Ride“ i „All This Dancing“. koncert je službeno bio okončan s „Is It“ s njihovog drugog albuma „What Grabs Ya?“. Publika je očekivano željela još, a najveći baladni adut, obrada „I Follow Rivers“ Lykke Li bila je okidač za zborno pjevanje. „First Taste“ bila je pretposljednja zvučna bomba, a na zadnjem bisu slijedila je „Man Down“.
Belgijanci su nas pošteno izrešetali i dali sve od sebe na ovom kuriozitetnom solo koncertu (večeras ih očekuje još jedan tak ve vrste u Barutani u Beogradu), jer ipak su na turneji po najvećim ljetnim festivalima, a ovakvi potezi pokazuju da im je itekako stalo do pravog glazbenog kontakta s publikom.
Inače večer je otvorio domaći bend Superoperater u kojem je u ulozi frontmena Alen Marin (Kojoti, Elektrobuda) sa svojim sasvim solidnim roots rockom nijansiranim southern utjecajima. Nisu bili vatreno adrenalinski nabrijani poput zvijezda večeri, ali nije bilo ni manjkavosti. Ako se izuzmu Majke, dugo nije bio na sceni novog benda s takvim zvukom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
