Jordi Ilić i Jelena Božić, duo koji zajedno djeluje pod imenom Tús Nua danas u Močvari imaju koncertnu promociju novog, ovogodišnjeg, albuma ‘Nothing Personal’. Grupa je s ovim, drugim po redu, studijskim albumom prošla preobrazbu iz trija u duo, a o tome, radu na albumu i dakako situaciji kroz koju prolaze danas kao nezavisni bend smo razgovarali uoči večerašnjeg koncerta.
Vratimo film malo unatrag… 11. ožujka 2020. održale ste koncert u Vintage Industrialu, koji je istovremeno kao i koncert Kovacs u Tvornici bio posljednji održani pred ulazak u prvi lockdown. Kako vam je bilo tada i kako sada s odmakom gledate na tu činjenicu?
Jordi Ilić: Taj koncert za sebe mi je bio odličan, predivna atmosfera. Ali da sam bila svjesna u kakvu smo gabulu upali s cijelom pandemijskom situacijom – nisam. Mislila sam si „ma proći će ovo brzo“, a kad ono. Kao što je Jelena rekla nedavno, da nakon toga neću svirati skoro dvije godine uživo, plakala bih na stejdžu.
Jelena Božić: Baš ga dramim nekad. Ali da, nisam bila svjesna ni približno što se sprema, da grmi i da sijeva, ali osjetilo se u zraku, na nekoj podsvjesnoj razini. Taj je koncert bio predivan, a prvi nakon njega, nakon skoro dvije godine pauze, jako stresan.
U prvom lockdownu našle smo se na nepoznatom tlu za koje sam u početku mislila da će biti jako plodno jer, hej, toliko vremena na raspolaganju, no nagli prekid svirki i generalna neizvjesnost oko budućnosti su donijele baš suprotno.
Koliko dugo je trajao rad na „Nothing Personal“?
Jordi Ilić: Sad, u komadu ako gledamo, trajao je četiri godine. Ali je zapravo funkcionirao u „blokovima“; imale smo periode kad smo u tri dana snimile tri pjesme, a onda smo imale i perioda kad tri mjeseca nismo ništa napravile.
Jelena Božić: Nakon dvije europske turneje krajem 2019. i početkom 2020. spremale smo se dovršiti album. Taman u to vrijeme je počeo prvi lockdown i našle smo se na nepoznatom tlu za koje sam u početku mislila da će biti jako plodno jer, hej, toliko vremena na raspolaganju, no nagli prekid svirki i generalna neizvjesnost oko budućnosti su donijele baš suprotno. Baš tih mjeseci nismo ništa radile osim sjedile u čudu i gledale oko sebe. Ali zarolale smo se opet, nakon tog inicijalnog šoka.
Zašto naziv „Nothing Personal“, naime ta uzrečica obično dolazi prije ili poslije kritike upućene nekome? Koga ili što ste imale ‘na meti’.
Jordi Ilić: To bi zapravo trebalo pitati Jelenu, s obzirom da se ona dosjetila naziva albuma. Meni se sviđa ideja da nam je album jako osoban, a da mu ime kaže da nije. I sviđa mi se ta uzrečica – nekako ostavlja gorak okus jer obično kad ljudi kažu da nije ništa osobno, bude osobno.
Jelena Božić: Sve si ukapirala!
Koliki je odmak od „Horizons“ i kako ste ga vi doživljavale, u smislu u kojem se kreativnom smjeru kretati?
Jordi Ilić: Odmak postoji. Nisam ni sama sigurna u kojoj mjeri, ali postoji na svim razinama – od aranžmana preko sviranja do produkcije. Smjer kretanja nam je nekako došao prirodno i dozvolile smo si da radimo stvari onako kako nam dolaze, bez potrebe da ih ukalupimo ili, ne daj bože, ganjamo istu priču kao s prvim albumom.
Jelena Božić: Odmak se čuje i bilo bi neobično da se ne čuje, ne stojimo na mjestu. No, sam proces stvaranja pjesama je bio u suštini vrlo sličan kao i na prvom albumu. Kako nam je dolazilo, tako smo ih pisale, kad nam se nešto nije svidjelo, to smo odbacile, bez uzimanja žanrovskih, prvoalbumskih ili kojekakvih vanjskih utjecaja u obzir.
U najavi pred izlazak je navedeno da je ovaj album više „prema unutra“ nego „prema vani“, kako ste okarakterizirale „Horizons“. Što to konkretno znači, na koju vrstu introspekcije ste mislile?
Jordi Ilić: Ja sam osobno s prvim albumom puno više bila „inspirirana“ događanjima oko sebe, nasumičnim razgovorima, osobama, itd. Na ovom albumu sam se okrenula više unutra, sebi.
Jelena Božić: Više je terapijski, manje narodno zabavan.
S albumom ste prošle i preobrazbu iz trija u duo, vjerujem da je to dosta utjecalo i na pristup u radu na novim pjesmama. Što se najviše promijenilo?
Jordi Ilić: Najviše se promijenilo to da smo na ovom albumu Jelena i ja radile bas, s obzirom da Matea više nije dio Tús Nue, iako smo je, više nego jednom, pokušale pridobiti nazad, ali ne da se. Isto mislim da se dinamika promijenila, jer preobrazba iz grupe ljudi u par ljudi svakako ima svoje prednosti i nedostatke. Koliko se nekada lakše dogovoriti stvari, toliko zna biti i teže. Ali dobro nam ide za sada, čini mi se!
Jelena Božić: Razlika je ta da se trenutno imamo za obratiti samo jedna drugoj, za bilo šta i za sve, što je u mnogočemu drugačije od funkcioniranja u grupi. Vjerujem da se može i matematički izraziti, ali ‘ajmo ne ulaziti sad u to.
Kakva će situacija očekivati publiku ‘na terenu’ tj. u Močvari, tj. funkcionirate li i uživo kao duo, i naravno imate li gostujućih glazbenica ili glazbenika?
Jordi Ilić: Kad sviramo uživo, na stejdžu imamo još dvoje ljudi – trenutno su to Luce (Lucija Radalj) na basu i Pedro (Andrea Pedron) na bubnju. Jelena i ja uživo obe pjevamo, sviramo gitare, stišćemo pedale i proizvodimo zvukove na synthu.
Zanimljivost oko najavnog singla i video spota „Lights Out“ jest da je sniman mobitelima, odnosno nastao je od brojnih isječaka video zapisa snimljenih ljetos. Kako je došlo do te ideje?
Jordi Ilić: Kao i dosta naših ideja, i ova se desila spontano. Vjerojatno je bila neka rasprava oko spota pa je jedna od nas rekla „ma snimit ćemo mobitelima!“ i druga oduševljeno pristala. Super mi je šta smo uspjele „uvaliti“ dosta svoje ekipe u spot, dok oni jadni nisu ni znali da će završiti u njemu. Ali zato su zabilježeni neki super spontani momenti.
Jelena Božić: Nekad su te prve ideje najbolje ideje, nearanžirane, nerežirane, rubno ilegalne prema GDPR-u.
Iskustva nastupa izvan Hrvatske imate, no vremena su čudna i koncertne prilike se otvaraju i zatvaraju s godišnjim dobima. Kako danas izgleda situacija dogovora koncerata ili čak turneja iz pozicije nezavisnog izvođača? Kako to danas funkcionira?
Jordi Ilić: Današnjih dana je sve puno teže nego prije pandemije. Prije pandemije je bukirati koncerte bilo lakše nego danas, bilo je više prilika. Mnoštvo klubova je propalo, oni koji su ostali, često im nije isplativo dovesti indie bendove, itd. Plus, danas se ne može baš toliko birati koliko ranije, sad imam dojam da imaš dva izbora: „daj šta daš“ ili nećeš svirati.
I za kraj pitanje koje postavljam skoro svakom bendu, glazbenici ili glazbeniku danas jest, hoće li za kad je planiran izlazak vinilnog izdanja novog albuma?
Jordi Ilić: Nadamo se nekada iduće godine, ako financije to dozvole! Svakako bismo voljele objaviti album na vinilu.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
