Peti studijski album eklektičnih Njujorčana možda će nepravedno ostati u sjeni smrti basiste Gerarda Smitha, no svakako se radi o glazbenom djelu koje ne treba zaobići.
Pored toga što je okarakteriziran kao art rock bend, bruklinski TV On The Radio sigurno je jedan od najznačajnijih rock bendova u posljednjih deset godina. Pomicanje žanrovskih granica se čini kao misija grupe, a usješno provedena progresivnost svrstava je rame uz sa svim crnim velikanima rocka koji su hrabro išli naprijed. U prvom redu se tu misli na Chucka Berryja koji je doslovce izmislio rock kao glazbenu formu, preko prvog rock gurua Jimija Hendrixa, do njujorške grupe Living Colour koja je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća svojim intervencijama redefinirala heavy metal zvuk.
TV On The Radio se u cijeloj priči doimaju kao predani svaštari koji nakon prekopavanja po deponiji svih stilova i razdoblja pronađu i iskoriste ono što je još uvijek upotrebljivo i od toga naprave neočekivano dobru formu.
Peti studijski album „Nine Types Of Light“ punokrvni je slijednik inovativne diskografske priče ove grupe, ali će nažalost najviše ostati upamćen po tragičnom epilogu basiste Gerarda Smitha. Smith je umro od raka pluća točno devet dana po izdavanju albuma koji u svom nazivu sadrži broj devet. A kako stvari obično idu, ta koincidencija će sigurno podgrijavati maštu svih onih koji vole rock promatrati kroz okultno-mistične naočale, „dioptriju“ u kojoj se svaka slučajnost nikada ne promatra kao slučajnost.
No jedno je sigurno, a to je da je TV On The Radio izgubio važnog člana koji je od albuma „Return To Cokie Mountain“ predstavljao jednog od važnih čimbenika i da će njegov odlazak svakako utjecati na puno stvari u budućem radu.
„Nine Types Of Light“ se može generalno okarakterizirati kao jedan od najsmirenijih albuma grupe, s pojedinačnim izletima u brži tempo kroz pjesme „No Future Shock“, „New Cannonball Blues“ i svakako posljednju „Caffeinated Consciousness“ koja zatvara album, iako je zbog upečatljivog gitarskog rifa svakako idealna pjesma za otvaranje albuma.
No to je TV On The Radio – ta grupa očekivanoj muzičarskoj logici pristupa na svoj način, tako da i zatvaranje albuma s „Caffeinated Consciousness“ ima smisla zbog tišine koja nastupa nakon nje. To lako može natjerati slušatelja na ponovno preslušavanje albuma kojeg, također nimalo slučajno otvara „Second Song“. „Second Song“ počinje kao filozofsko intimna ispovijed, a završava kao pop pjesma obojana izražajnim puhačkim angažmanom i mogla bi se okarakterizirati kao nasljednica glazbene vizije grupe Dandy Warhols.
Sličnom propovjednom melankolijom u easy listening maniri i falsetnim vokalima obojena su i „Keep Your Heart“ i „You“ u prvoj polovici albuma, sredina pripada eteričnoj „Killer Crane“ koja kao da je čudan sklop Leftfielda i vokalnog stila Roberta Planta. Balans u drugoj polovici albuma postignut je s meditativnom „Forgotten“.
Po pitanju uspješno formulirane reciklaže glazbene prošlosti ističe se „Repetiton“ koju kao da je skladao Peter Gabriel iz vremena „Sledge Hammera“, dok kraj iste krešendira u rap/hard core maniri. „Will Do“ obiluje beatlesovštinom, dok „No Future Shock“ svoj razlomljeni ritam i posebno refren duguje izričaju Talking Headsa.
Album „Nine Types Of Light“ učinio je tako TV On The Radio prijemčivijim (uvjetno rečeno) širokom slušateljstvu, a da nije izgubljena nit vodilja. Potencijalnih radijskih singlova ima više nego na prethodnim albumima, a opet sama forma albuma je i ovog puta zadovoljena po standardima najizbirljivijih.
Ocjena: 9/10
(Interscope Records / Universal Music, 2011)