Bez koncepta, bez introspekcije, bez velikih poruka, novi album repera iz Los Angelesa ovdje je samo kako bi vam pružio prilku za ples. I to je više nego dovoljno.
Reper Tyler Okonma pod nom de plume Tyler, the Creator objavio je sad već devet albuma od kojih su barem posljednja tri smatrana dostojnima da ga se upiše među najveće umjetnike hip hopa današnjice, uz bok valjda još samo Kendricku Lamaru, sad kad nekad slavljeni genij Kanyea (Yea, Ye Yea, kako god da se trenutno piše) Westa sve više tone u sjenu njegovog javnog psihičkog sloma obojanog iskazivanjem svoje naklonosti prema nacističkom pokretu i njegovom rasističkom führeru Adolfu Hitleru.
Svi koji Tylera prate znaju da nema ništa neobično u njegovim neobičnim metodama markentinga poput toga da najavi najavi album svega nekoliko dana prije nego što ga pusti u javnost, ali u slučaju njegovog najnovijeg izdanja “Don’t Tap the Glass” neobična je njegova potpuna neočekivanost, budući da slijedi samo devet mjeseci nakon njegovog prethodnog, gotovo epohalnog albuma “Chromakopia” s kojim još uvijek nastupa na svjetskoj turneji (kojoj smo ovog proljeća i mi prisustvovali kad je stala u Berlinu).
“Chromakopia” je bio velik album s ozbiljnim temama proispitivanja vlastitog identiteta, obiteljskih trauma, seksualnosti i psihičke (ne)stabilnosti koji je unatoč svojem grandioznoom konceptu bio ispunjen s dovoljno potencijalnih hitova i zaraznih melodija kako se ne bi utopio u svojim velikim i ozbiljnim idejama. Ipak, čini se kao da je njegov Stvoritelj zaključio da na njemu svojim obožavateljima nije ostavio dovoljno prilike za ples.
Kao protuotrov tomme stiže “Don’t Tap the Glass”, album koji je nemoguće ne zamišljati kao naknadnu misao “Chromakopije”, u smislu da je znatno kraćeg trajanja (koje ovaj put ne doseže ni pola sata), ne nosi sa sobom nikakav značajan koncept (osim ako njegov prateći manifest o vremenu u kojem se ljudi srame plesati kako ih netko ne bi snimio i pretvorio u meme ne smatramo konceptom) i zapravo ne nosi nikakvu poruku osim dobre zabave i tjelesnog pokreta.
Glazbeno gledajući, “Don’t Tap the Glass” je u najvećoj mjeri posveta ranim danima rap i hip hop kulture s određenim utjecajima još starijeg disca i pop hitova osamdesetih. Na uvodnoj “Big Poe” Tyler semplira Busta Rhymesa, a pridružuje mu se pop mag Pharell Williams pod pseudonimom Sk8brd, nastavljajući niz gostovanja u kojima rap izvođačima daje vjerojatno najbolje pjesme na albumu (vidi primjerice “JU$T” na briljantnom “RTJ4” dua Run the Jewels).
Ako “Big Poe” nije najbolja stvar na albumu, onda je to naslovna “Don’t Tap the Glass” koja se u svojoj završnici pretvara u drugu pjesmu nazvanu “Tweakin'”, ali prevladavajući duh albuma ipak bolje predstavljaju primjerice “Sugar On My Tongue” ili “Sucka Free” sa svojim pop hookovima stvorenima da glatko klize radijskim eterom, ali i da ugodi svima onima koji su mislili da na njegovim recentnim koncertima nemaju dovoljno prilike za ples.
Dodatni dokaz u prilog teze da je u pitanju svojevrni afterthought “Chromakopije” dolazi i u obliku jednominutne pjesme “Mommanem” koja koristi semplove laveža i režanja koje smo upoznali na prošlom albumu, a koja unatoč svom kratkom trajanju uspijeva služiti kao odličan showcase reperovog majstorskog flowa i deliveryja koji su ga doveli do statusa jednog od najvećih majstora u igri danas.
“Ring Ring Ring” je možda najizravnija posveta disco danima, a njezina nostalgija sasim dobro korespondira sa suvremenim elementima pooput povremenih efekata na vokalima, premda telefoni koji sve vrijeme zvone u pozadini mogu djelovati prilično frustrirajuće kako ljudima, tako i psima. Do kraja albuma, osim spomenute naslovne bombe uslijedit će i još dva gostovanja, ono američkih kantautorica Madison McFerrin na “Don’t You Worry Baby” te Yebbe na “I’ll Take Care of You”, prije nego što cijelu stvar zaokruži “Tell Me What It Is”. Završna skladba ujedno je i najozbiljniji komad albuma srodniji introspekciji i dubljim promišljanjima s “Chromakopije” nego li rasterećenom duhu njezinoga nasljednika koji stane u jedan stih naslovne pjesme: “I don’t give a fuck!”
“Don’t Tap the Glass” nije velik album kao nekoliko onih koji su mu prethodili, al je vraški zabavna ploča koja će vam pokrenuti tijelo i naseliti vam se u uhu baš kao što bi svaki dobar pop album to i trebao. Nekad ni nije potrebno ništa više od toga.
Ocjena: 8/10
(Columbia Records / Sony Music Entertainment, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
