Kroničar američke politike, židovskog naroda, literarni ekshibicionist i jedan od najvećih novelista 20. stoljeća, Philip Roth, preminuo je jučer (23. svibnja) u 85. godini.
Rothovu smrt potvrdio je njegov književni agent Andrew Wylie, koji je, naposljetku, izjavio da je autor umro u utorak navečer zbog kongestivnog zatajenja srca. Njegov biograf, Blake Bailey, putem društvenih je mreža poručio je da je Roth preminuo okružen prijateljima i ljudima koje je volio.
Rothova je karijera, ironično, započela notorno i završila pribavivši mu neograničenu količinu autoriteta da neometano, pa ponekad i podozrivo, progovara o pitanjima identiteta, morala i smrti, da govori o drugim piscima, da piše o tomu kako bi oni trebali pisati, da odbacuje kompleksnost židovsko-američke baštine što u sebi, što u kontekstu društva o kojem je pisao.
Philip Roth istraživao je Ameriku kroz kontradikcije vlastitog karaktera.
Objavljivanje “Portnoy’s Complainta” 1969. godine transformiralo ga je iz sandala perspektivnog mladog autora u cipele skandalozne slavne osobe. Mahnito komični monolozi glavnog protagonista Portnoya kojeg zahvaća seksualna revolucija i koji osobno seksualno oslobođenje promišlja kroz sve ekstremnije erotske činove dok ga na okupu drži još jedino čvrsti stisak njegovog židovsko-američkog odgoja objelodanjuju se kao instantni bestseller.
Njegov odgovor na ono što je njegov tadašnji urednik Aaron Asher nazvao “noćnom morom instantnog hita” bilo je povlačenje u književnu fikciju gdje je mogućnosti roman istraživao u knjigama u političkim satirama poput “Our Gang” ili, s druge strane, u kafkezijanskoj seksualnoj bajci, “The Breast”. Između 1972. i 1977. redovito je putovao u tadašnju Čehoslovačku, prijateljujući s Milanom Kunderom i Vaclavom Havelom, pišući o razlikama onoga što je nazvao “privatnom ludilizacijom” pisca u SAD-u i “surovom smiješnošću pisca u istočnoj Europi”, iza željezne zavjese.
Svoje je kritičare tretirao kao smeće, kao lešinare, onima koji su se minuciozno trudili locirati granicu između privatnog života i fikcije u njegovim romanima, prezrivo je govorio: “To sam sve ja….i ništa nisam ja”.
90-te su obilježile novi početak u Rothovoj fikciji, ali i njegovu životu. Ne bi se učinilo pravdu istini, a da se ne osvrne na njegov roman “Deception”, koji ga je, naposljetku doveo i do rastave od druge supruge, Claire Bloom. “Deception” je, dakle, roman o oženjenom piscu po imenu Philip Roth koji se, jednom u braku, upušta u aferu s nepoznatom Engleskinjom. Ovako postavljen kostur romana, izazvao je, jasno, veliku bračnu krizu, a Bloom 1996. godine posljedično objavljuje i memoare u kojima navodi “da više ni sama ne zna da li je sve bila istina ili tek njegova erotska fantazija”.
Roth se nakon ove krize povlači na farmu u Connecticutu i živi manje-više asketski do kraja svojeg života, a u svojim se romanima sve više bavi pitanjima sniženog subjektivnog narativa. Tako 1997. godine osvaja Pulitzera za kritiku Vijetnamskog rata, “American Pastoral”, 1998. piše protiv mekartizma i neomekartizma u romanu “I Married a Communist”, 2000. o američkim kulturnim ratovima u “The Human Stain”, 2004. o fašizmu u “The Plot Against America” itd.
Nakon objavljivanja svoje posljednje novele “Nemesis”, 2010. godine, u kojem se ponovno vraća osobnom “weltschmerzu”, pa čak i ponovno piše o Bogu, konačno prima i National Humanities Medal koje mu, osobno, uručuje tadašnji američki predsjednik Barack Obama. Godine 2012. objavljuje da više neće pisati ništa.
U intervjuu koji je ovog siječnja potpisao za New York Times izjavio je: “Vrlo mi je drago što sam još uvijek živ. Kada je čovjek u ovim godinama živ počinje misliti da nikad ni neće umrijeti, iako, naravno, mogu umrijeti svaki čas. Kao da čitavo vrijeme igramo nekakvu igru, smrt i ja, igru s visokim ulozima u kojoj, za sada, čak i protivno svim šansama, još uvijek pobjeđujem.”