U pol’ 9 kod Sabe: Ono što je naša ‘slabost’ treba postati naša snaga

Zagrebački bend U pol’ 9 kod Sabe danas u Tvornici slavi deset godina postojanja kao što ujedno predstavlja i novi studijski album, a povodom toga razgovarali smo s Anom Opalić i Zrinkom Kolarić.

U pol 9′ kod Sabe (Foto: promo)

Deset godina je iza vas. To je uvijek velika stvar za svaki bend. Kad se osvrnete unatrag, što biste posebno izdvojili? Koji momenti su ostali zauvijek pohranjeni u vašem sjećanju?

Zrinka: Prvo snimanje u studiju kod Nikše u Kramasoniku i izlazak prvog albuma i singla “Prihvaćam sve”. Taj period baš pamtim jer nam je to bio prvi ozbiljniji level up. Najednom smo od benda koji se nalazi iz gušta na probama postali bend koji počinje raditi ozbiljne stvari. Sve nam je bilo novo, prvi susret sa snimanjem i miksanjem… Prvi album je bio samizdat i tu smo fakat sve radile same – čak i dizajn CD-a! Izlazak prvog singla, ono kad čuješ svoju pjesmu na radiju pa snimanje spota… Preko singlova i spotova dobili smo i neku vidljivost pa su počeli i pozivi na festivale van Hrvatske i tu su se zaredale neke od najluđih svirki… Niš, Sarajevo, Beograd… Mislim da je to bila 2013. i 2014. Meni je osobno taj period baš ostao u super sjećanju. Sve je bilo intenzivno i novo.

Ana: Jako puno ljudi je prošlo kroz ovaj bend jer je on dugo bio izgovor za druženje. U jednom trenutku smo se jednostavno umorile od tog „kolodvor“ koncepta i odlučile uzeti u bend ljude koji žele ozbiljno raditi glazbu. Jer nama se stvarno radi dobra pop glazba. Totalno smo se zaljubile u cijeli taj proces nastajanja pjesama i veliki nam je izazov napraviti dobru stvar. Tako da su Sabe od neobaveznog tuluma u ovih deset godina postale ozbiljan pop bend. A svatko tko je ikada svirao u bendu zna da bez discipline i predanosti nema opstanka na sceni. Kada završi zabava, ostaje rad.

Kako je bilo u počecima, koja je bila najsnažnija motivacijska sila za osnivanje benda kojem je ubrzo naraslo članstvo?

Ana: Motivacija je bila depresija nakon prekinutih veza i pokušaj da krenemo dalje sa svojim životima pozitivno. Tako su nastale Sabe. Nas pet, sve smo upravo bile prekinule veze, osim Nataše koja je i danas u toj istoj sretnoj vezi zapravo. Dakle Sandra, Martina, Saba i ja, sve smo bile baš nakon prekida. Bend je bio Martinina ideja, ona je najveći optimist od svih nas, ima strašnu vjeru ponekad u stvari koje se čine kao nemoguće. Martina je uvijek pozitivna i uvjerena da mi to možemo. I evo, bila je u pravu fakat!

Jednom kad “lezbijka” prestane biti riječ koja automatski ide u naslov jer je clickbait, objesit ćemo kaput na klin.

Jeste li otpočetka znale da će vaša lirika biti protkana angažiranjem na širenju javne i umjetničke percepcije u Hrvatskoj da postoje drugi i drugačiji? Mislim, dakako na homoseksulanu zajednicu.

Ana: Pa ne. Nismo uopće o tome razmišljale u početku. Samo smo htjele svirati i zabavljati se. Tek kad sam ja napravila prve naše autorske pjesme i skužila da je nekim curama u bendu bed što su tekstovi o lezbijskim vezama, osvijestila sam zapravo da je to važno. Jer ako je i nama samima bed o tome govoriti znači da stvarno imamo problem. Tada sam nekako odlučila da se nikada ne smijemo cenzurirati i da to što je naša „slabost“ treba zapravo postati naša snaga, da se poetično izrazim.

Na koncu, to je postao vaš zaštitni znak, jer naime gotovo i da nema vašeg singla, osim hajmo reći “Starimo“, u kojem ne postoji javno iskazana ‘ona – ona’ ljubavna ili životna relacija. Je li to vaša da tako kažem konceptualna misija, ili je u pitanju čista neopterećena lirska inspiracija u trenutku stvaralaštva?

Ana: Kada radim pjesme ja pišem o onome što mi je trenutna emotivna preokupacija. Zamisli kako bi bilo super da ljudi uopće ne primjećuju da li pjeva ona njoj, on njemu ili ona njemu… kako god. Ali nažalost, to je postala najvažnija stvar oko Saba i mi smo mogle od toga pobjeći ili to jednostavno prigrliti i reći OK, ajmo… Nikada ne kalkuliram kada radim tekstove. Ako ih poslušate, to su sasvim obični everyday tekstovi, o ljubavi, krizama, starenju, ljetovanju…. najbanalnije teme zapravo.

Obzirom da je deset godina solidan period za usporedbe, možete li usporediti vrijeme pokretanja benda s ovim danas kad je riječ općenito o percepciji LGBTIQ populacije u Hrvatskoj, sad u vrijeme desnog populizma nakon što je pokretan i referendum kako bi se uskratila prava ljudima iz te populacije?

Zrinka: Neke stvari su se stvarno pomaknule na bolje. Postoji zakon o životnom partnerstvu, dakle država, barem nominalno, napokon priznaje naše postojanje i pruža parovima koji to žele mogućnost ostvarivanja nekih, ali još uvijek ne i svih, prava koja imaju bračni partneri. Također, Povorka ponosa se u ovih 10 godina iz događaja visokog rizika koji su od građana odvajale zaštitne ograde i kordoni specijalaca (2007. policija je u Zagrebu spriječila planirani napad molotovljevim koktelima na povorku, a nakon povorke pretučeno je preko 30 osoba; 2009. održan je prvi splitski Pride koji je obilježilo organizirano nasilje prema sudionicima povorke), transformirala u veselu povorku koja okuplja tisuće ljudi uz simbolično prisutstvo policije. Dakle, stvarno postoji napredak koji je primarno zasluga aktivista koji godinama sustavno rade na tome da država preuzme odgovornost koju ima prema svim građanima, neovisno o njihovim različitim identitetima. Društvo je malo tvrđi orah. Teško je preko noći promijeniti stoljetne patrijarhalne obrasce. Zagreb Pride je prije nekoliko dana objavio rezultate istraživanja koji su pokazali da je od 2013. godine do danas čak 64 posto ispitanih doživjelo neku vrstu nasilja na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta, rodnog izražavanja i/ili spolnih karakteristika. Dakle, unatoč svim pozitivnim promjenama i dalje nije sigurno biti gay u Hrvatskoj. Za promjenu stavova na razini društva ključna je vidljivost LGBTIQ osoba. Ljudima je gay apstraktan pojam. Jedine informacije koje imaju su negativni stereotipi kojima su izloženi cijeli život. I zato je užasno važno outanje. Tek kada upoznaš Drugog možeš razbiti stereotipe u svojoj glavi i izgraditi svoj vlastiti odnos prema toj osobi. Zato nam je važno isticanje da smo queer bend i da su naše pjesme o lezbijskoj ljubavi. Želja nam je da te riječi izgube tu neku negativnu tabu auru i postanu dio svakodnevnog vokabulara. Jednom kad “lezbijka” prestane biti riječ koja automatski ide u naslov jer je clickbait, objesit ćemo kaput na klin.

Koliko se po vama čini da tu glazba, konkretno vaša, pomaže u kreiranju onog što je u mnogim zapadnim zemljama normalno poimanje drugih i drugačijih, njihovih prava i uloge u zajednici? Koliko smo mi kao društvo daleko ili blizu tome?

Ana: Pa mislim da su Sabe ipak pridonijele vidljivosti i prisutnosti LGBT osoba na glazbenoj sceni i u medijima koji je prate. Pokrenule smo razgovore, rasprave, osvojile neka srca, ljudi su vidjeli da smo mi zapravo bend kao i svaki drugi i da se može pjevati gay pjesme – nazovimo ih pojednostavnjeno tako. Zbilja nije uvijek bilo lako ni za članice benda, bilo je tu straha od outanja na poslu, straha od outanja roditeljima. Imali smo neprestance neke naše interne drame. Pa evo i danas, ja umirem od straha da li će Martinini starci čuti pjesmu „Tvoji starci me vole“ i naljutiti se na mene! 

Nedavno je u Sarajevu održan prvi Pride za koji je zaključeno da je bio izuzetno važan u smislu da je to bilo ‘pet do dvanaest’ i za emancipaciju tamošnje građanske svijesti općenito gledano. Kako vi gledate na to, jeste li možda i učestvovali?

Ana: Ne, nisam nažalost stigla na prvi Sarajevo Pride, ali bila sam na Queer Sarajevo Festivalu 2008. koji je odmah prvoga dana otkazan zbog eskalacije nasilja. Atmosfera u gradu bila je užasna i doslovno smo se plašili hodati cestom po dvoje, troje „da nas ne skuže“. Ljude su napadali po ulicama, izvukli su jednog dečka iz taksija i prebili… Bilo je stvarno užasno. Tako da je Sarajevo Pride ove godine veliki korak naprijed za osobne slobode i temeljna ljudska prava mnogih građanki i građana naše regije.

Zrinka: U Sarajevu smo bili početkom godine, imali smo koncert u sklopu Festivala queer filma “Merlinka”. I iz prve ruke smo osjetili pritisak kojem je izložena tamošnja LGBTIQ zajednica. Koncert je čuvao veliki broj zaštitara, a nakon tonske probe smo morali potpuno isprazniti klub da ga policija može pregledati. Zar to nije bizarno? Da jedan pop koncert predstavlja događaj visokog rizika? Dio organizatora festivala koje smo tada upoznali bio je i u organizacijskom odboru BiH povorke ponosa u Sarajevu. Bilo je stvarno dirljivo vidjeti snimke povorke i njihove govore. Neizmjerno nam je drago da je Povorka protekla u najboljem redu i da je odaslana pozitivna poruka. Nadamo se da ćemo uskoro opet imati priliku nastupiti u Sarajevu ,možda čak i u sklopu ove turneje, radimo na tome, i da uskoro neće biti razlike između naših koncerata i koncerata ostalih pop bendova.

Sudeći po novim singlovima i uspoređujući ih s vašim prethodnim albumom neupitno je da ste vaš izričaj protkali plesnim ritmom, a time napravili i veliki odmak od elegičnog ugođaja koji je prevladavao na albumu „Stoj na glavi“. Otkud je došao taj preokret?

Zrinka: Vidiš, moj dojam je da na “Stoju na glavi” nije bilo ništa manje plesnih pjesama. “Čudesna”, “Stoj na glavi”, “Moram”… Možda je stvar u tome da na novom albumu imamo taj novi synth-pop moment koji ranije nismo imali, što i je popriličan zaokret od zvuka drugog albuma. Taj “novi zvuk” je posljedica nekoliko faktora – Ana je u međuvremenu nabavila nove klavijature, Nord i mini Korg, koje su proširile paletu soundova. Mislim da je jedan od tih efekata na Korgu bio triger koji je doveo do nastanka pjesme “Bar me isprobaj”. Također, nabavila je i iPad i počela slagati skice novih pjesama u Garagebandu. To je automatski povuklo sa sobom ritam mašine i razne efekte. I na kraju, izvrsni Konrad Mulvaj, koji je kao producent na dijelu albuma iz tih proto-synth-pop skica napravio jako dobar posao.

Mislim, i disco se kao glazba pojavio u trenutku ekonomske recesije u 70ima, ima li to neke poveznice i kad su Sabe u pitanju i ovaj naš balkanski mikrokozmos?

Zrinka: Pa možda imaš pravo, znaš. Nas je od početka furala neka pozitiva unutar generalne bedare života „u svoja četiri zida“. S druge strane, disco u kontekstu pop glazbe nezaobilazan je izazov za žanrovsko flertovanje.

Ono što mi je bilo posebno zanimljivo u početku vaše karijere bila je i činjenica da ste uživo izvodile pjesmu „Volim žene“ Riblje čorbe i mislim da mogu slobodno reći da ste bili jedini hrvatski poslijeratni autorski bend koji je time ušao na uvijek trusno tlo kad je u pitanju bilo kakva veza s Borom Đorđevićem zbog njegovih kasnijih političkih stavova. Koji je bio vaš motiv za taj potez?

Ana: Pa mi smo prije svega „izokrenule“ tekst pjesme tako da je on izgovaran iz ženske, feminističke i lezbijske pozicije. Sam taj čin bio nam je u tom trenutku važniji od primitivnih nacionalnih prepucavanja. Nas je zanimala apropriacija te pjesme pri čemu ona otkriva nove perspektive i daje glas i stav ženama.

Na novom albumu se nalazi pjesma „Propadamo“ pokojnog Ante Perkovića koji je u jednom trenutku bio i član vašeg sastava, kako je tada došlo do toga da zajedno svirate , kako ste ‘kliknuli’?

Ana: Pa mi smo prvi put izvodili „Propadamo“ sa Antom u Medici negdje 2012. Ante i Martina zajedno su pjevali. Ja sam razvlačila harmoniku, aranžman je bio tipičan za prvi album Saba. Dugo smo planirali kako ćemo tu pjesmu kad-tad snimiti. Meni je ta pjesma jako lijepa. Volim Antine tekstove, nekako su mi „bratski“, ne znam ti to objasniti. Priča o „Propadamo“ ponovno se aktualizirala ovog proljeća kada su Sunčica Pleština, Davor Drezga i Boris Horvat odlučili napraviti reizdanja Antinog benda Djeca i objaviti neke nikad objavljene Antine pjesme poput „Bombe“. Pozvali su i nas da sudjelujemo i tako smo konačno krenule snimati „Propadamo“. Aranžman smo potpuno promijenile. Ja sam napravila neki svoj demo na iPadu i poslala ga Juri i Pavlu, njima se to svidjelo i odlučili smo da idemo sa tom verzijom. Raditi neki remake one verzije koju smo izvodile sa Antom bilo bi pretužno i besmisleno.

U bendu je sada Marko Lucijan Hraščanec, kojeg još znamo i kao Gentlemana i nekadašnjeg saksofonistu i gitaristu grupe Moskau. Kako je on došao u Sabe?

Zrinka: Kada je Goran krajem 2016. odlučio otići iz benda, tražili smo novog gitarista. Tada su nam se paralelno javili i Ante i Marko. Antu smo odmah primili – bilo nam je nevjerojatno drago da želi svirati s nama! A s obzirom da je prije Gorana iz benda otišla i Dragana koja je svirala saksofon, Marko je bio idealan kandidat pa smo odlučili da obojicu primimo u bend. Suradnja s Antom trajala je nažalost vrlo kratko tako da je Marko sada primarno gitarist, a saksofon svira na nekim stvarima. Njegov dolazak jako je utjecao na način na koji radimo aranžmane. Izvrstan je glazbenik – ima obrazovanje, ogromno iskustvo, nevjerojatan talent…

Ana: Iskreno, ja mislim da ga je cura nagovorila. Jer nas ona jako voli. Marko se izvrsno uklopio u bend, mi smo se svi sprijateljili i mislim da se on jako dobro osjeća u Sabama. Mi smo sretne da ga imamo, jer je izvrstan muzičar i jako drag čovjek.

Obzirom da je u Tvornici kulture danas ujedno i vaš slavljenički koncert znači li to da ćete na pozornici ugostiti neke od vaših bivših članica ili članova, a možda i neke druge goste?

Zrinka: U početku smo imali plan da ne otkrivamo nikoga od gostiju, no tajne ne možeš dugo čuvati i sad je već dio gostiju najavljen u zadnjem pressu – to su Sabina Narađa, naša prva basistica i osoba po kojoj bend nosi ime. To nam se činilo kao nezaobilazno – ne možemo proslaviti 10 godina benda bez Sabe! Također, pridružit će nam se i Berko Muratović iz Jinxa. On je bio producent našeg drugog aluma koji smo i snimili kod njega u studiju. Zamjenit će mene na bubnjevima na “Starimo” s obzirom da nam je to najpoznatija pjesma s drugog albuma i on je stvarno zaslužan što pjesma zvuči tako dobro. A ostale goste stvarno čuvamo kao iznenađenje!

Koji još gradovi su trenutno u planu za najavljenu „Bar me isprobaj“ turneju?

Zrinka: Ljubljanu smo svirale jučer, dan prije zagrebačke promocije, a u Beogradu sviramo u Domu omladine, 8. studenog. Što se Hrvatske tiče, Rijeka je u finalnoj fazi dogovora za kraj godine, ali ne izlazimo još s datumom dok sve finalno ne potvrdimo. U pregovorima smo za još nekoliko gradova u Hrvatskoj, al tek početkom iduće godine.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X