U spomen na Sonju Savić donosimo intervju s njom iz 2005. godine: U ‘Auschwitz Balkanu’ vlada red, rad i hipnoza

Na današnji dan 2008. napustila nas je nezaboravna glumačka ikona Sonja Savić. Godine 2005. uspio sam napraviti intervju s njom na Sarajevo Film Festivalu za T-Portal za koji sam u to vrijeme pisao. U nizu redizajniranja, kroz koja je T-Portal prošao od tada, tekst se zauvijek zagubio u digitalnom svijetu nula i jedinica. Na sreću, tada sam isprintao intervju koji sam nakon podosta kopanja po vlastitoj arhivi uspio pronaći i pretipkati, te ga ovom prigodom objavljujem u originalnom obliku u kakvom se pojavio na T-Portalu tog jutra 26. kolovoza 2005. godine.

Sonja Savić snimljena 1995. godine (Foto: Ranko Tomić / Wikipedia)

Kontroverzna, šarmantna i bez dlake na jeziku osobine su po kojima je većina hrvatske publike zapamtila glumicu Sonju Savić. Od početka rata trajala je i njezina borba umjetnice koja nije htjela spustiti pogled s navalom primitivizma koji je ušao u sve pore društva. Posljedice te borbe se itekako vide na njoj, mnogo njezinih ‘ratnih kolega’ više nema na sceni, a ona se doima kao jedina preživjela na bojnom polju, svjesna da je njena strana izgubila rat.

Danas Sonja više ne pridaje važnost svojem vanjskom izgledu, ona nije trend, ona je underground, možda posljednji primjerak onih koji će radije prihvatiti vlastito ludilo, nego se prikloniti ludilu oko sebe. U filmu Milutina Petrovića „Jug jugoistok“ Sonja Savić glumi samu sebe u nadrealnoj situaciji.

Sonja je poznata po tome da rijetko daje intervjue, odnosno da sve ovisi o njenom raspoloženju. Prošle godine smo na Sarajevo Film Festivalu pokušali doprijeti do nje, ali bezuspješno. Ove godine smo imali puno više sreće, A Sonja je bez ikakvih skrupula objasnila pojam „Auschwitz Balkan“ i govorila o tome postoji li mjesto za umjetnika u svijetu koji se, po njezinim riječima, svodi na red, rad i hipnozu.

Publika izvan Balkana obožava gledati mokre košulje, kukuruz i valjanje u blatu, tako da je sve to tužno kad se sjetiš neke svoje mladosti. Jednako je bila depresivna, ali si mogao slobodno reći: „Menjamo noć za dan!“

Sonja, na što ste točno mislili kad ste upotrijebili sintagmu „Balkan Auschwitz“?

Sonja Savić: Auschwitz Balkan, nemoj griješiti.

OK, Auschwitz Balkan.

Sonja Savić: U punom smislu te riječi. Postat će ti jasnije ako naiđeš na materijale o praškom logoru, samo što se sve ne svodi na red, rad i disciplinu, nego na red, rad, hipnozu i estradno-marketinški projekt. „Oni“ su sve hipnotizirali.

Znači nešto kao Orwelova „1984“?

Sonja Savić: Ma kakav Orwel na Balkanu, kod nas je gore. To su sve muškarci presvučeni u žene koji uz to još pjevaju i plešu, tresu svojim bedrima. To je Turska, i to ona provincijalna Turska, obzirom da ja izuzetno poštujem kaldrmu, dijete sam kaldrme i asfalta, budući da imam više puberteta u svom životu.

Jednostavno kad nemaš ustav, nemaš granicu, nemaš vijesti o događajima koji su najvažniji, kao što su podzemna rovarenja, titan na Kosovu, laki materijali za satelite, radioaktivnost, ma što bi se to spominjalo, zatim ambrozija koja je niknula nakon bombardiranja, a od koje su oćelavili svi psi. Te stvari zna jedino naša propala srednja klasa, zašto bi se time bavili mediji i novinari, ionako su svi neplaćeni, izuzev „Glamurame“ u kojoj je Duška Jovanić, najvjerojatnija osoba.

Duška je potpuni antimedijski kadar. Probila se kroz neke ‘muškarce’ u 80-im godinama. Eto, to je glavni novinar na Balkanu, kao u vrijeme SPS-a, tako i sada. Pritom, potpuno je ukinuta sloboda kretanja.

Kad bi znao kakav je vizni režim u slovenskoj ambasadi, ti bi nekog razapeo na kalemegdanskoj tvrđavi zbog bezobrazluka koji se priređuje ljudima koji stoje po tim redovima i puze. I španjolska ambasada je postrožila vizni režim, jer su, ne znam kako, kriminalci lako dobivali vize. Znači, u tom estradno-marketinškom svijetu zabave, gdje se ti muškarci presvlače u žene i čime nas opsjedaju televizija, novine, nekakvi paparazziji, narodne nošnje i filmovi iz povijesti kojima se narod divi, čini se da su takve stvari normalne.

Publika izvan Balkana obožava gledati mokre košulje, kukuruz i valjanje u blatu, tako da je sve to tužno kad se sjetiš neke svoje mladosti. Jednako je bila depresivna, ali si mogao slobodno reći: „Menjamo noć za dan!“. Danas to nikako ne možeš reći, jer zamisli, postoji neka ulica koju zovu Silikonska dolina, možeš misliti; ulica Strahinjića bana podno Kalemegdana, prepuna nekakvih kafića. Tu dolaze ljudi bez vratova, uglavnom generacije bez vratova, ja ne znam ima li netko 28 ili 58 godina. To su mutanti i definitivno se radi o nekakvom eksperimentalnom polju, mada vidim da se i vaša klima počinje klimati.

Intervju sa Sonjom Savić iz 2005. godine

Možda su i vama, kao i nama, postavili eksperiment Nikole Tesle, u orbitu iznad staviš jedan „tanjur“, dolje staviš drugi i onda malo vježbaš. Slična situacija je i s potresima – čim se negdje dogodi potres, znaš da će tamo doći do rata. Kod nas su izmjerili u „pet do dvanaest“ jedan potres od pet stupnjeva po Richteru, nakon čega se srušila samo jedna terasa, dakle ništa strašno. Mi smo apsolutno bestrusno područje, ali je moguće raditi s frekvencijskim bombama. Te bombe još uvijek stoje, sad pušta li netko još uvijek određene frekvencije koje udaraju na jajnike i na uši, to nije bitno. Važno je da je Sonja Savić sinonim za paranoju.

To je onaj stari američki štos; nije bitno jeste li paranoični, već jeste li dovoljno paranoični. Eto, od tuda je to iskustvo Auschwitz Balkana. Svi te mrze, nitko ništa ne zna o tebi, ti ne možeš doprijeti do nikog, ne možeš putovati ni u vlastitoj sredini od grada do grada jer je preskup prijevoz.

Ljudi općenito jako malo znaju o logorima smrti, tako da bih se vratila na primjer praškog logora, u kojem su se ‘ugledni’ vozili kočijama. Danas je situacija malo drukčija – naši momci se voze u džipovima. Jer ako nemaš svoj džip, ako nemaš svoj ‘ćošak’, ako ne ‘izlaziš u modu’, ako ne vrtiš ključevima, ako ti roditelji nisu vojna lica koja su prodavala benzin, nisi ništa.

Princip logora je tu sasvim jasan, pa tko preživi, pričat će. Pritom je Beograd bio glavni grad Jugoslavije i fascinantno je koliko ga sada svi mrze.

Tko konkretno, po tebi, mrzi Beograd?

Sonja Savić: Ma svi mrze Beograd! Tko ga ne mrzi, taj nije normalan. Pritom Beograd u svojim rukama drže djeca ‘vanjskih’ i ‘unutrašnjih’ poslova, odnosno ljudi koji nemaju veze ni s Beogradom, ni sa Srbijom, slučajno su tu odrasli, pustio im Tito korijene i mi ih zovemo ‘nova vojska’. To su te ‘nevladine organizacije’, njihovi roditelji su Zapadu dali neki ‘doprinos’, pa sad njihova djeca u maniri nepotizma zarađuju fine plaće od 1.000 do 10.000 eura, a ti s onoliko godina koliko ih imaš još uvijek žicaš sitniš od roditelja koji žive na selu i ne troše gotovo nikakav novac.

Koliko sam ja shvatila, stvar je u tome da se raseli centar Beograda, kako bi se napravio nekakav downtown. Nevidljivim putem pobiti što više građana. Dakle, ne zaboravi – red, rad i hipnoza. U tome je razlika između nekadašnjih radnih logora i ovih današnjih neradničkih.

Intervju sa Sonjom Savić iz 2005. godine

Znači, od 2000. do 2005. se situacija u Srbiji nije promijenila nabolje?

Sonja Savić: Samo se pojačala hipnoza. Djeca ‘vanjskih’ i ‘unutarnjih’ poslova su ostala na pozicijama i sve drže. Divovska birokracija i šefovi svega i svačega. Imaju oni i svoje heroje, npr. divna Borka Pavičević koja je tolike pare dala kako bi kupila kuće oko Paviljona Veljković. Pritom je svi slave kao nekakvu feministkinju i slobodoumnu ženu, a s druge strane poumiraše umjetnici. Živko Nikolić je umro od gladi. Sretala sam njega i Vesnu Pećanac nekoliko puta u gradu, vrhunac sreće im je bio kad su kupili pet krumpira. Posvuda su samo žive sjenke. Ljudi umiru, to se više ni ne objavljuje. Zaista zatvorena zona o kojoj će sociolozi upravo ovako govoriti kao što se u ovom trenutku nas dvoje šalimo. Cijena je odavno plaćena, samo to još nitko ne zna.

Mogli bi malo pričati o filmu „Jug jugoistok“. Kako si reagirala na ideju da glumiš samu sebe?

Sonja Savić: To je vic. Uvijek kad glumiš, glumiš samog sebe, ne glumiš drvo. I taj film je vezan uz onaj američki štos o paranoji i uz Sonju Savić iz 90-ih. Tada nas je bilo malo. Fleka je umro, imao je odličnu emisiju na radiju. Sa slikarom Srđanom Điletom Markovićem smo radili bend Supernauti iz kojeg su kasnije izniknuli Jarboli. Kanda, Kodža i Nebojša su još uvijek odrastali, ali evo i oni su razočarani. Bojan je rekao da je 2000. godine mislio da nam treba još pet godina, a sad kaže da nam treba još 35 kako bi se vratili u normalu.

Što se tiče filma „Jugo jugoistok“; srednja klasa je potpuno zaboravljena. Nekada sam i ja pripadala toj srednjoj klasi, a sad sam samo jugoslavenska glumica s kojom nitko ne zna što će. Na sve strane glumačke škole, mladi glumci, profesori, sve je puno, čovječe, nema mjesta ni za koga i nigdje. Drago mi je što sam učestvovala na filmu, jer takvu koreografiju za film na sličnu temu neće nitko raditi narednih deset godina u Europi.

Osamdesetih godina nisam vjerovala da se svijet razvija ciklički, mislila sam da to nekako ide progresivno i civilizacijski, međutim sad vidim da je ciklički, ili se ostatak svijeta razvija, a mi smo samo fleka na zemljopisnoj mapi.

Krenuli smo još 1998. i otada smo brusili temu, da bismo sve snimili u siječnju ove godine za dvije noći. Kod mene se očigledno sve u životu događa za par noći ili čak jednu noć, a nakon toga: „Briši!“ Dok s druge strane ovi transvestiti dobivaju nevjerojatan prostor i vrijeme. Eto tako je u tim zatvorenim i nepristupačnim sredinama.

Ako vi dođete kao gost, odmah će se pobrinuti da vam predstave briljantan Beograd. Ali samo pogledajte ljude bez vratova. Znaš ono: djevojčice, džip, bijela crta, žuta crta, respektabilan si, evoluiraš. Biblija od Vukovara i Biblija oduvijek.

Ratko Mladić je još uvijek živ, kad se ljudi žale da im je hladno, on im stavi kape u ledenu vodu i stavi im ih na glavu. Kad ih opet pita je li im je hladno, oni odgovore: „Nije.“ Eto, živi svetac hoda među nama, to su takvi ljudi.

Osamdesetih godina nisam vjerovala da se svijet razvija ciklički, mislila sam da to nekako ide progresivno i civilizacijski, međutim sad vidim da je ciklički, ili se ostatak svijeta razvija, a mi smo samo fleka na zemljopisnoj mapi. U našoj demokraciji se može pronaći kvazi alternativa, kvazi mainstream, sve je ‘kvazi’ i svi se samo druže i izvana izgledaju lijepo, a s druge strane umjetnicima ukidaju penzije.

Imate li ponude izvana, vezano uz angažman?

Sonja Savić: Jan Cvitković i Zoran Živulović iz Slovenije. Bila sam u Mariboru 1997. godine i imala sam sreće da je Maja Bajs vidjela to što radim, a godinu dana kasnije su me Jan i Zoran angažirali u Ljubljani. Jako mi je drago zbog te suradnje, a vjerojatno ne bih imala od čega živjeti da to nisam radila. Ne znam što me sada čeka. Tu sad dolazimo do ovog drugog žargona pod nazivom ‘suicidalni optimizam’, kad ostaneš sam u sobi i gledaš u jednu točku. Ne trebaju te ni tući ni šikanirati, sve sam sebi uradiš.

Zašto nisi angažirana u filmu „Mi nismo anđeli 2“?

Sonja Savić: Ma nema tu ni kostimografa, ni scenografa, nema tu nikog. Tu je bilo njih tri-četiri koji su se hrvali za honorar. Žika Todorović im je bio problematičan, inače ja Žiku jako volim i drago mi je što ih je dobro ‘uradio’ za pare jer to i zaslužuju. Možda su oni htjeli i bez njega, ali su valjda shvatili da bi bilo ‘too much’ da nema ni Žike.

Bitno je da se stalno isfuravao onaj dečko Uroš Đurić koji inače ništa ne zna, osim zavezati bijelu maramicu oko vrata i putovati po svijetu. Valjda ga mama učila francuski. Kad su ga pitali gdje je vrag, on je odgovorio: „U paklu.“ Ma zamisli!

Tako da je dobro da je ipak došao vrag i malo osvježio film. Inače, koliko ja shvaćam, redatelj i tri glumca. Dakle četiri honorara, zaradili su oko dva milijuna dinara. Znate li vi kolike su to pare?! Koliko sam čula, režiser je sad trebao raditi neki angažirani film, ali se odlučio za „Anđele 3“. Ne smijem ništa pričati o tome jer neću dobiti ulogu, ha-ha!

Objavljeno na T-Portalu u petak 26. 08. 2005.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X