U srazu glazbe i nogometa počeo 9. INmusic festival

Nulti dan festivala bio je iznimno dobro posjećen obzirom da nije bilo niti jednog uistinu jakog headlinerskog imena, a Foalsi su uspješno položili tu tešku zadaću.

Foals na INmusic festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

„Zagreb, are you fuckin alive?“ vikao je s Main Stagea Inmusic festivala Yannis Philippakis, frontmen oksfordske grupe Foals prije izvođenja pjesme „Inhaler“ kojom je zatvoren službeni dio nastupa pred bis. A okupljena masa ispred njega je vikala i dizala ruke u znak odobravanja. Pred kraj je Yannis prošetao ispred prvog reda publike i penjao se na ogradu koja ih je razdvajala i bacio na leđa svirajući gitaru, naravno uz novi val odobravanja publike. Nulti dan Inmusic festivala imao je tako sasvim solidno finale.

Možda ga ni Foals nisu tako zamišljali. Možda je i njih ‘prala’ trema što što ih je zapala uloga hedlajniranja na samom početku. A kad su počinjali sa svirkom tako se nekako i činilo – da se strikno drže ‘sporog otvaranja’ („Prelude“, „Balloons“, „Olympis Airways“), kao da tkaju elegiju za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju koja se istovremeno u drugom poluvremenu utakmice s Meksikom opraštala od Brazila. Trebalo je Foalsima, koji su se u prvom dijelu koncerta pokazli prilično introvertnima, vremena da osjete da ih publika na Inmusicu podržava. Može se reći da je prevladao taj pozitivni osjećaj početka festivala i kako velika većina njih nije željela propustiti zabavu.

Potpuni kontrast tome bilo je raspoloženje pred ekranom kraj „Ko to tamo peva“ pozornice gdje je hrvatska repka svojim labuđim pijevom okupljene bacala u duboki blues, ili manje pjesnički kazano: očaj. No na sreću, mimo svih uobičajenih ‘službenih’ medijskih slika pred tim ekran-platnom bilo je daleko manje ljudi nego pred ostalim pozornicama na kojima se odvijala glazba u svom win-win ozračju. Bio je to zanimljiv sraz dvije Hrvatske – one ozlojeđene koja misli da joj nogometni rezultat može nešto pomoći i one koja je uz glazbu instantno pomagala sebi na dobrom raspoloženju. Zbog ‘bluesa prvog poluvremena’ sam tako propustio dobar dio energičnog i pozitivnog (gotovo pobjedničkog) gruvanja Crystal Fightersa – londonskog alternativnog dance sastava s dva ženska vokala u prvom planu. Nisu Crystal Fighters sad baš neka ‘autorski zakopana’ grupa zbog kojeg bih pohrlio u nabavku njihova albuma, ali je nedvojbeno da su zbog svoje poletnosti uživo te večeri napravili najbolji štimung, daleko energičniji i od Foalsa, kao headlinera nultog dana. Bili su otvoreni prema publici i zagrijani za koncert, a sve je kuminiralo euforijom (koju sam tamo zatekao).

Crystal Fighters na INmusic festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

Solidnu euforiju su i prije njih na istom OTP World Stageu napravili i Malijci Bassekou Kouyate & Ngoni Ba svojim repetitivnim iskonskim afričkim tranceom koji za razliku od njihovih puno poznatijih tuareških kolega Tinariwen ne sviraju električne gitare, već tradicionalni žičani instrument ngoni. U duhu improvizacije i ‘modernih trendova’ tri ngoni svirača izvodila su i sola na svojim instrumentima propuštena kroz gitarske distorcije i Wah wah pedale i to prilično virtuozno obzirom na ograničenost tog tradicionalnog instrumenta.

Najveće razočarenje, meni osobno, priredili su škotski Fratellis na Main Stageu, pa ih shodno tome smatram i jednom od najvećih prevara otočke glazbene kritike. Bila je to toliko bljutava gaža rocka kojem je istekao rok trajanja. Tu vrstu balada kod nas nedvojbeno bolje izvodi Neno Belan, a po pitanju boggie rock aranžmana kompletni Fratellisi bi mogli na instrukcije kod Gileta iz Električnog orgazma, po mogućnosti da prije toga preslušaju neke stare albuma Sladea, Sweeta i Status Quoa u smislu učenja licks & tricks-a. Bilo bi idealno da su zamjenjene satnice i da su se oni u 7 navečer popeli na Main Stage, a Partibrejkers nastupili u njihovom terminu, jer Cane, Anton i društvo su provjereno dobra stvar i po pitanju poruke i riffa & ritma.

Partibrejkers na INmusic festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

Najteže mi je palo što sam zbog klimavih Fratellisa otišao s koncerta beogradskog dvojca Ti koji su na Hidden Stageu izvrsno započeli koncert nizom: „Ja tebe nemam“, „Naša drama“, „Ke izogram“. Iako su se Trajče Nikolovski i Ilija Duni jedini popeli  na pozornicu bilo je gotovo začudno bogatstvo zvuka koeg su proizvodili, jednostavno je to bio instant dokaz kako su sve pjesme koje izvode ‘iskovane’ za izvođenje uživo pred publikom, što obično nije slučaj kod velikog broja duo-projekata kad uglavnom uživo sve padne i ispadne da je u pitanju samo dobro ispeglana studijska priča na stereoidima. Kod grupe Ti to jednostavno nije slučaj. Napustiti njihov koncert zbog Fratellisa bila je teška greška.

Fratellis na INmusic festivalu (Foto: Tomislav Sporiš)

INteatar kao ideja kazališta unutar festivala nažalost je doživjela fijasko po pitanju izvedbe „Stilskih vježbi“ – naše najdugovječnije predstave koju izvode Pero Kvrgić i Lela Margitić. Naime prostor INteatra je bio dupkom pupunjen, interesa je itekako bilo, ali se doajen našeg glumišta Pero Kvrgić prije izvođenja ispričao i rekao kako nije u stanju izvesti predstavu u uvjetima u kojima ne čuje ni što misli, ni što izgovara, čime je poslao dovoljno jasan signal kako ipak postoje situacije u kojima glazba i teatar ne mogu ići skupa.

Po pitanju posjećenosti, nulti dan je stvarno bio iznenađujuće dobar, kao što je daleko više nego prethodnih godina bilo primjetno prisustvo strane publike. Za danas kad se očekuje izlazak The Black Keysa na Main Stage se sigurno može očekivati veća gužva. No najavljena je i kiša (kao što je bila i jučer, ali nije pala), pa će se vidjeti kakav će biti ishod. Ipak je riječ o prognozi.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X