Neki albumi su poput vina. Onjušite ih. Nježnim okretima čaše mu oslobodite arome. Probate. Držite ga malo u ustima, potom lagano protjerate kroz zube, ispljunete i više vam ne padne na pamet da ga ikad ponovno okusite. Nije nužno popiti cijelu bocu da bi osjetili sadržaj.
Te jeseni 1990. u berlinskim Hansa studijima U2 se skoro raspao zbog krize i svađe njegovih članova. Za Edgea i Bona Voxa nije bilo dovoljno progresije u odnosu na prijašnji rad, dok su Larry Mullen i Adam Clayton držali da pjesme prvospomenutih ništa ne valjaju.
„One“ je nastala sasvim slučajnu nakon jednog mučnog sessiona dok je Edge vrtio zatvoreni akordni krug više kao mantru da bi se smirio. Ostali članovi su ga spontano počeli pratiti, Bono je nešto počeo pjevati, a producent Daniel Lanois je zajedno sa svima osjetio da se nešto počelo događati. Osjećali su da je tada ta neimenovana pjesma odškrinula vrata novog poglavlja, čak toliko da je Bono zvao i Briana Enoa da se priključi i zajedno s Lanoisom pronađe budući soundscape.
Čak i kad je tekst bio napisan i pjesma sklopljena, Bono Vox je u želji da napravi najbolju vokalnu liniju tog dana uništio svoje glasnice u suludom nastojanju da postigne tako nešto. Ponavljao je i ponavljao, te sve više gubio i nadu zajedno s glasnicama.
Kad je već bilo jasno da je ugrozio termine i za naredne dane jer se grlo stisnulo pjevaču opsjednutim porivom samouništenja izašla je iz tog grla izvedba ravna očaju čovjeka koji skapava u pustinji od žeđi. Melodija se borila s promuklošću, a pjevač koji je znao Wembley ispuniti snagom svog vokala zazvučao je kao hriptavi plućni bolesnik smanjenog dišnog kapaciteta.
Ali upravo je taj „užas“ bio ono što je tražio, iako nije znao što traži dok mu se nije dogodio. Ta isposnička crta upravo takvog vokala Bona Voxa otvorila je novo poglavlje rocka, onog u kojem se centralna figura mogla pokazati u skršenom svjetlu i nekim čudom trijumfirati.
Ta jedna jedina „One“ promijenila je tijek povijesti i udahnula nevjerojatnu snagu bendu koji je dotad bauljao unutrašnjim krizama po gradu u kojem su nadahnuće prije njega pronašli Iggy Pop i David Bowie. Nadahnuće kojim bi isprali Ameriku iz sebe i pokazali se kao art uzdanica starog kontineta.
U2 su u tom periodu bili već dobrano načeti kritikama da su u SAD-u s „Rattle And Hum“ izgubili dušu i pretvorili se u američki poster kraj autoputa. Tu dušu su pronašli, ili vratili, kroz „One“ koja je dobrim dijelom odredila i u kojem smjeru će se kretati budući album „Achtung Baby“. Bio je njihov: „Pobijedite ovo!“ i konkurenciji i kritici.
Ova kratka storija iz povijesti benda koji je nakon „Achtung Baby“ postao najveći rock bend na svijetu tu je samo zbog pitanja: „Zar su stvarno Vox, Edge, Mullen i Clayton mislili da tako nešto mogu raskupusati, tj. prearanžirati i složiti nešto bolje?“
Zar su stvarno mislili da mogu savršeni dio svoje karijere učiniti savršenijim?
Mislili su. Da nisu ne bi im palo na pamet ući u projekt „Pjesama predaje“ i baš taj projekt 33 godine kasnije otvoriti s ničim drugim već „One“.
Pomislili su naivno da uši slušatelja ne mogu razaznati emociju, posebno emociju patnje u pjesmi. Nova verzija „One“ zvuči poput bezazlenog chill outa kojeg Vox zadovoljno pjevuši nakon dobre večere u nekom glasovitom fine dinning restoranu tipa Noma uz čašu vina čiji gutljaj košta koliko primjerice prosječna plaća na Balkanu.
Ta nova „One“ je nekako tako i garnirana po receptu chefa Edgea, koji je po službenim PR objavama i došao na ideju za album „Songs Of Surrender“. „Držali smo se mota ‘manje je više’“, tvrdi tako chef Edge dok slušatelje u „One“ uvodi jazzy piano chill out lounge poput nekog predjela u kojem brstite svježe pupoljke egzotičnog cvijeća, da bi vas potom zapuhnulo gotovo samozadovoljno izgovoreno pitanje „Is it getting better?“.
Uvodni stih na koji su se dosad fanovi U2-a smrzavali kad god bi ga čuli, 33 godine i tko zna koliko milijuna dolara kasnije izašao je iz zvučnika otpjevan bez straha, bez anksioznosti, bez empatije.
Manje je više?
Možda u početku, dragi Edge, dok pušemo u tu bljutavu juhicu od plodova mora skupljenih po dalekim plažama, ali svi znamo da je „manje je više” samo koprena za mućenje vida. Znamo da će i neki odležani mikro steak morati doći na menu malo kasnije. I dođe. U obliku gospel zbora koji ispuno prostor na nekoliku sekundi da se više ne bi vratio.
Manje je više?
Da, da, cijeli gospel zbor za par sekundi. I to samo da zapjeva: „Love is a temple“. Oh, how convenient! Kakva mješavina začina u dodiru s još uvijek hladnom i krvavom sredinom steaka, pomislio je valjda Edge u tom trenutku, ne primjećujući da Bono lijeno zavlači kao da mu je Snoop Dogg posudio svog zaposlenika za motanje džointeva.
Kad se samo sjetim da je nedavno trezveno ozbiljno u nekom intervjuu pričao da se srami svog pjevanja nekada jer „nije znao pjevati i da bi sad sve to drukčije napravio“. Evo napravio je. Bolje Bogu plakati, nego to slušati. To „znanje“, to samozadovoljno tumaranje lišeno emocije koje sad on naziva pjevanjem.
„Did I dissapont you, or leave bad taste in your mouth?“ O da, dragi U2, pored sve te silne kuhinje samo ste izmotavanja dobro zapržili i tako vruće nam usuli u krilo umjesto u tanjur.
I pored takve „One“ pred čijom vokalnom izvedbom bi smijeh i suze morao zadržati svaki član žirija nekog pjevačkog talent showa da tako nešto krene pjevati neki od kandidata, odlučih im dati nadu i krenuti dalje nakon najgluplje utrošenih 3:37 minuta otkad se bavim ovim poslom i početi slušati „Where The Street Have No Name“.
Taj prvi „Aj“ (eng: „I“) Bono je rastegnuo kao da ga je džoint od onog Snoopovog zaposlenika pretvorio u hladetinu. Uhvatio me tuđesram od njegovog dugačkog i lelujavog: „Aaaaaaaaaaaaaaaaj“. Dok je došao do ostatak prvog stiha nakon tog „I“, tj. „…want to run, I want to hide“ htjedoh pobjeć’, htjedoh se skriti, ali se odlučih nastaviti izlagati sve do novih momenata tj. vokalnih pokušaja nijansiranja s jazz elementima, a to je, da parafraziram što bi onomad rekla Hanka Paldum kad je imala termin snimanja u studiju u kojem su još uvijek svirali Šarlo akrobata, gore nego da su zasvirali jazz.
Odlučio sam uzeti pauzu na pomisao da me čeka još 38 sličnih poglavlja najnepotrebnijeg (rock?) albuma u modernoj glazbenoj povijesti. Album besmislen jednako poput onog kretenskog remake pokušaja da se ponovno snimi Hithcockov „Psiho“. Album koji ne treba ni fanovima, ni onima na koje U2 računaju da bi im mogli biti fanovi nakon „Song Of Surrender“.
Došlo mi je da uzmem najgori album Coldplaya da isperem uši nakon ovog iskustva, ali tada sam shvatio da će pauza biti permanentna i da neće biti nastavka preslušavanja.
„Song Of Surrender“?
Ne hvala, bolje odmah pucajte.
Ocjena: 1/10 (nakon dvije odslušane pjesme)
(Island, Interscope, Universal Music, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
