Najave za koncerte Urbana i njegovu četvorku u zagrebačkoj Tvornici redovito nose već sada modifikatore „tradicionalni“, pa se tako, unatoč prošlogodišnjem prekidu premještanjem u HYPO centar, petorka pred Božić tradicionalno podružila s publikom…
Ritualno kasneći, točno u 22 sata ćelavac u crnom popeo se na pozornicu malog pogona koja neodoljivo atmosferom podsjeća na Palach i u pripremi svojih šalabahtera za ‘storytelling’ večer na pitanje iz publike o tome pjevaju li na sprovodima, Urban je započeo svoju priču… Tužna uspomena na pjevanje pri posljednjem ispraćaju drage prijateljice bila je uvertira u „Aromu Satanicu“, dio odavno preminulog „Merkura“ – djela koje službeno nije zaživjelo, ali se u fragmentima osvjetlalo na pozornicama tijekom niza godina… U nešto laganijem tonu nastavljeno je s „Negativom“ s najrecentnijeg i ne tako svježeg „Helloa“, odnosno „Samo“ – starim draguljem sa „Žene dijete“. Ova je pjesma predstavljena kao prva u nešto intimnijem aranžmanu oblikovanim ponajprije netom kupljenim ukulelama u rukama talentiranoga Sandija Bratonje.
Novoiskušani aranžmani zahtijevali su potvrdu ili sličnu reakciju publike na preoblikovanja pjesama koje su im utkane u mladost (a to zasigurno prema reakcijama i komentarima ispred pozornice zaključujemo), pa se i sam protagonist večeri i kapetan benda upustio u razmatranja noviteta naglas. Raspričao se nešto više no inače (a svi znamo kako Urban nije škrt na riječima) i suptilno ulazio u nove pjesme pripremljene za večer prisjećanjima na razvojne faze Laufera, nekih starijih projekata i samoga Urbana i četvorke zbog čega se na momente gubio u vlastitim papirima, ali i tekstovima. No, takvi su momenti dobro primljeni kao sredstvo razbijanja dobro poznate nevidljive barijere između pozornice i okupljenih, odnosno kao autorsko pokazivanje šavova – postupak potpune intimizacije sa svima prisutnima. Ogoljavanje postupka, dakle, priprema instrumenata, međusobna komunikacija među članovima, promišljanje o rasporedu instrumenata na pozornici i prebacivanje papira rezultirali su dojmom da se zapravo radilo o probi za koncert s bliskim prijateljima u garaži… No, iako proba, ona je glazbeno uspješno odrađivana, što najbolje ilustrira povratna informacija i težnja za komunikacijom s bendom uslijed usmenog izlaganja povijesti i anegdota iza petorke. Da ne bi pomislili, glazbe nije nedostajalo, a fokus joj je, vjerojatno na oduševljenje svih, bio na pjesmama izvučenih iz prašine (ne baš iz naftalina jer se neke poput „Ruku“ i „Robota“ znaju naći na repertoaru).
Svakako je poseban trenutak večeri bila Urbanova prezentacija starih Lauferovih snimaka na iPadu instaliranom kao pomoćnom instrumentu i svemogućoj napravici na pozornici. U nekoliko dodira na zaslonu čuda bez tipki pustio je snimku Laufera iz 1986., skinutu s audio-kazete Koraljka Pasarića (jedan od pokretača Ri-Rocka, op.a.) što je izazvalo rumenjenje na licu pjevača. No, iznenađenjima ovdje nije bio kraj, pa je vrhunac, prema skromnom mišljenju autora ovih redaka, označila izvedba klasika „Ocean“. Ovu su nam pjesmu ponajprije prezentirali u tri kraća sempla različitih aranžmana i ostavili publici na odluku o punoj željenoj verziji. Odluka je jednoglasno pala na verziju s harmonikom, dakako, opet u Sandijevim rukama. Bradati je mrgud ponovno pokazao više talenata, pa se, osim na različitim instrumentima, Urbanovom vokalu pridružio svojim i to u dionicama visokoga registra. Uza dužno poštovanje vokalu i karizmi frontmena, na storytelling večeri slavu je odnio upravo Sandi.
No, kako bi smo izbalansirali ove superlative ipak moramo prepoznati i inscenirane i pretenciozne momente kojih nipošto nije manjkalo, pa se pod takvima svakako može naći i „potreba“ Marka i Saše za odlaskom na pauzu olakšanja, ali i svakako nepotrebni trenutak naručivanja i jedenja pizze na pozornici. Sve to neodoljivo podsjeća na onu infuziju koju i sam Urban danas smatra nepotrebnom, pa bi, budimo realni, u ‘not-to-repeat-this-ever-again’ listu mogao uvrstiti i ovu pizzu… Sva intima i prisnost stvoreni do tog momenta bili su (barem naizgled) iskrene kao proizvod šarma i spontanosti, no svima nam je jasno kako zadovoljavanje fizoloških potreba može pričekati, osim ako se nateže nekakva teatralnost, a teatralnosti mjestu nema (ili ne bi smjelo biti) kada ste među bližnjima (na što se tendiralo u četvrtak navečer).
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
