‘Službena priča’ kaže da se Valentino Bošković daleke 1646. godine lansirao u Svemir s raketne postaje na Vidovoj gori, a njegovom povratku na rodni otok Brač ne nazire se kraj je je priča o svemirskom putovanju tog bračkog astronauta dobila svoj nastavak – drugi album pod nazivom ‘Marsovska Listina’ koji nastavlja tamo gdje je stao prvijenac ‘VSSR’, objavljen 2014. godine.
Već iz te „službene priče“ nazire se odgovor i pitanje što nasušno nedostaje glazbi današnjice i to općenito gledajući. A odgovor je: inspiracija. Dotičnom bračkom „Ziggyju Stardustu“ inspiracije nimalo ne manjka, a gorivo kojim je napunio svoj raketoplan još uvijek djeluje. Shvatio je i da glazba ako ne služi za let i odljepljivanje iz stvarnosti, onda uglavnom ne služi ničemu. Kao što je shvatio da i za glazbu postoji ‘viša glazba’ i da je neki Zemljani popularno zovu pshihodelija.
I ono što je svakako ekstra plus za album „Marsovska Listina“ jest to da su se Boškoviću na njegovom putovanju pridružili i neki domaći psihodeličari poput Dina Santaleze iz Pridjeva, zatim za veliku većinu slušatelja nepoznati i mistični lik koji se krije iza imena Nemanja, pa Srđan Jeličić i Marijan Katić iz benda Kundyak Mezhie, te Goran Cetinić Koča, gitarist grupe Otprilike Ovako.
Kad se uzme u obzir nepostojanje Valentina Boškovića kao koncertnog imena, cijela spomenuta „Ziggy Stardust“ paradigma izmještena je korak dalje od one u kojoj je originator te koncepcije, pokojni David Bowie oživio novog junaka zaigravši njegovu ulogu, jer, naime, ne postoji plastičan dokaz koji bi ukazivao da Valentino Bošković tjelesno postoji i obitava na ovim prostorima. On je svemirski putnik kojeg ovdje više nema, kao što nije nigdje ni potpisano njegovo učešće na albumu na kojem je jasno navedeno da su sve „izventali, odsvirili i otpivoli“ Josip Radić i Branko Dragičević. A sad, hoće li se ikad koncertno ukazati ili ne, može se samo spekulirati.
Činjenica je jedino to da je ovaj Radićev i Dragičevićev eksperiment prokleto dobro zagolicao maštu. Skuvali bi mu i pašta šutu da bar jednom sleti na neku od pozornica i uživo podijeli djelić svemirskog iskustva s okupljenom publikom. Istovremeno razočarava i činjenica da se ni nakon „VSSR“ nije pojavio neki jači diskograf u igri, jer zlata vrijedi ovako maštovito složena priča u ovom vremenu kad je sve ostvarivo, ali je i dalje deficitarno kad je riječ o idejama.
“Marsovska Listina” već s uvodnom „Pymbylymby“ dokazuje (više od iti jedne skladbe na prethodniku) da kad je ideja dobra da i najjeftiniji sintesajzerski lo-fi pristup ‘u ritmu jadranske ljetne terase’ donosi izvrstan i zanimljiv ishod. Već naredna „Supra Cosmos Diacritica“ svojim dadističkim pristupom može funkcionirati i kao dječja pjesmica lako pamtljivog refrena, a opet daleko od bilo kakve banalnosti. „Adeyata“ je još jedan dobar pokušaj ukalupljivanja psihodeličnog ozračja u pop okvire, što odmah priziva neke 1960-te i 70-te u slušateljske primisli.
„Sudnji don“ bi se po naslovu lako mogao shvatiti kao brački odgovor na tematiku koju je onomad TBF uklesao u povijest domaće diskografije, no ipak je to puno bliže jednoj „Atmosphere“ Joy Divisiona, ako ne i ‘bestidni’ hommage kad se začuje melodija. Poveznica s nekad skoro pa popularnim ‘otočkim valom’ može se naći u minijaturi „Ashke Maresh“ i u zvuku i po komičnosti situacije u tekstu. Jest da je „Marsferatu“ definitivno odličan naziv za pjesmu i da vjerojatno vuče dobre poveznice s ovozemaljskim životom, posebice kad u završnici sve neočekivano skrene prema crkvenom koralu, ali zamršena dijalektika (kao i općenito na albumu) jednostavno ne dozvoljava razumijevanje onima koji nisu iz ‘Valentinova sela’.
I taman kad se kroz „Arlecchino Dello Cosmo“ počinju nazirati pukotine ovog dugosvirajućeg koncepta završno poglavlje preuzmu možda i najbolji momenti albuma kroz „Nima nima nima nima vode“, „10645 Brač“ (ujedno i najavni singl s gostujućim Santalezom i Nemanjom) i opušteni odjavni let „Chinchaysuyu“ kojim Valentino simbolički napušta Mars.
„Marsovska Listina“ tako uspješno iznosi breme drugog studijskog uratka i to u znatno dužoj minutaži od „VSSR“ (kojeg se može smatrati i EP izdanjem) ne gubeći prvotnu magičnost u iskazu. Može ga se smatrati punokrvnim drugim poglavljem, a time i još boljom startnom pozicijom za eventualno oživljavanje ovog projekta kad je riječ o pozornicama. Možda Dino Santaleza tu odigra ključnu ulogu. Jer i za Pridjeve se nakon objavljivanja debija moralo čekati da se koncertno oforme. I čekanje se naravno isplatilo.
Ocjena: 9/10
(Samizdat, 2016.)
Skinite i poslušajte „Marsovsku Listinu“ jer kako je sugerirano: „Albun je besplatan, ka i cili Svemir“.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
