U najboljim trenucima, novi album kantautorice Valerie June zadovoljit će publiku koju je privukla svojim prethodnim albumom ‘Pushing Against the Stone’ otprije tri godine.
Mnoge se poveznice u ovome trenutku mogu povući između tridesetpetogodišnje kantautorice iz Memphisa Valerie June i njezine četiri godine starije kolegice iz Sjeverne Karoline, Rhiannon Giddens, o čijem smo drugom albumu “Freedom Highway” nedavno pisali. Obje su izvrsne kantautorice i još bolje pjevačice, obje djeluju u području američkog folka i bluesa, obje su lijepe i crne i obje u razmaku od dva tjedna objavljuju svoj novi album, nakon što su prethodnima zadivile kritiku i publiku diljem svijeta.
No, i oba njihova albuma djeluju nijansu slabije od prethodnika iz istoga razloga. Album Rhiannon Giddens “Tomorrow Is My Turn” producirao je genijalni T Bone Burnett, a njegove cipele na nasljedniku nije uspio popuniti Dirk Powell. Izvrstan prvijenac Valerie June “Pushing Against A Stone” producirao je Dan Auerbach iz The Black Keys, čiji je specifičan glazbeni potpis dao posebnu patinu folku i bluesu kojim se ova pjevačica predstavila široj publici, a “The Order of Time” je producirao Matt Marinelli, čovjek koji je radio kao snimatelj na albumima Bad Brainsa i Becka, ali kao producent nije vizionar s istančanim ukusom i zvukom kao Auerbach.
Razlika između dvojice producenata može se lako osjetiti paralelnim puštanjem singlova “You Can’t Be Told” s prvog i “Shakedown” s drugog albuma. Gitarski rif, pljeskanje i prodoran glas pjevačice glavna su obilježja obje pjesme, ali je i na letimično slušanje jasno da Auerbachov rad, iako je pjesma sporija, prodornije dopire u svijest slušatelja i masnije se lijepi za receptore od Marinellijeva, iako sama pjesma, na kojoj vokalno gostuju Valerijini otac i braća, nije ništa slabije napisana od spomenute prethodnice. Osim spomenutog obiteljskog okupljanja na “Shakedown”, na albumu na klaviru gostuje i Norah Jones, s kojom je June lani bila na turneji.
Prevladavajuća tema albuma “The Order of Time” je, kako i naslov daje naslutiti, prolazak vremena te promjene koje ga neumitno prate, pa se tako i samom albumu dogodila jedna neobična vremenska izmjena. Naime, iako je trebao biti objavljen krajem siječnja, datum izdavanja je u zadnji čas i bez puno objašnjenja prebačen na ožujak. Vrijeme ujedno predstavlja i jedan drugi, manji problem ovoga albuma. Ovo je doba kada se trajanje albuma kao forme sve više skraćuje, pa tako dvanaest pjesama u prosječnom trajanju od četiri minute čine prilično dugačak album, ako materijal na njemu nije dovoljno raznolik da zadrži pozornost slušatelja.
“The Order of Time” u svojim najboljim trenucima (singl “Astral Plane” pogotovo, ali i prve tri pjesme) zadovoljit će publiku koju je Valerie privukla svojim prošlim albumom, tu ne bi trebalo biti nikakvih dvojbi. Riječ je o odličnoj autorici i izvođačici koja je ravnopravno mogla svirati uz Noru i Sharon Jones, te Sturgilla Simpsona i druge, opravdava i svoje nastupe na Newport Festivalu i u Carnegie Hallu u relativno ranoj fazi karijere, pa sigurno možemo očekivati i mnogo sličnih uspjeha u budućnosti.
Ocjena: 7/10
(Concord Records, 2017.)