Nakon što je uspješno kršten uživo, ostaje nam želja da će novi EP iz ove postave izvući još dovoljno materijala da se sagradi i jedan dugosvirajući album,
Američki glazbeni žanrovi poput bluesa, jazza i soula, ali donekle i hard rocka, razvijali su se i širili kroz mrežu barova, krčmi i raznih “roadhouseova” i uglavnom ih je najbolje doživjeti u sličnom ambijentu. Kod nas se glazba uglavnom konzumira u nekoliko većih koncertnih dvorana i klubova, a bendovi iz ovih žanrovskih okvira prigodan prostor po ugođaju, kapacitetu i programskoj politici mogu naći u Hard Placeu i donekle u obližnjem mu Route 66.
Baš se zato Hard Place sinoć pokazao kao sretan i pametan odabir za promociju novog EP-ja Valerije Nikolovske “Green Heart” koji je objavljen prošlog mjeseca u izdanju koprivničke kuće Intek Records. Njezina glazba amalgam je svih tih barskih stilova, pa i drugih poput funka na tragu NPG-ja i popa u duhu tradicije Crne Amerike. I što je bitnije od svega, izvedena je na razini kvalitete koje uvelike nadmašuje prosjek domaće produkcije unutar navedenih žanrova i mnogo je bliže onoj u svjetskome vrhu, koliko god to zvučalo kao floskula.
O samoj Valeriji našem smo portalu u posljednje vrijeme pisali česte hvalospjeve, pa sam tako o njenom gostovanju na koncertnoj promociji novog albuma Mayalesa koja je koincidirala s izlaskom njezinog vlastitog novog izdanja rekao da je svima “pokazala kako to zvuči kad živiš i radiš ono za što si doista rođen”, dok je kolega Zoran Stajčić u svojoj recenziji EP-ja “Green Heart” njezin glas usporedio s onima pjevačica koje bi mogle činiti Mount Rushmore jazza, bluesa i popa kao što su Dee Dee Bridgewater, Cassandra Willson, Diana Ross i Chaka Khan.
Da ne pretjerujemo u daljem nasipavanju pohvala na istine koje dosad već smatramo samorazumljivima, dodat ću da se Nikolovska pozicionirala kao prva punopravna nasljednica regentice ovih stilova na našim područjima, Zdenke Kovačiček, iako je gospođi Mački vrijeme otpisa još vrlo daleko, u što će vas uskoro moći uvjeriti na još jednom koncertu u Petom kupeu. Drugo što ću reći jest to da sam samome sebi još jednom potvrdio da mi Valerija uživo zvuči još bolje i uvjerljivije nego na studijskoj snimci.
Valerija je, dakle, sila za sebe, ali tko zna bi li toliko moćno zvučala da oko sebe nije okupila praktički savršen bend za to što pjeva. Njezin partner u životu i radu Viktor Lipić izvrstan je i kao instrumentalist i kao skladatelj/aranžer, a kad na bubnju imaš Janka Novoselića, ponekad se čini da ti ništa više od toga nije ni potrebno.
Na gitari je Yogi Lonich koji ima tehniku, ali još više i onaj fini bluzerski osjećaj koji vrhunskog svirača dijeli od onog koji to nije. Za puhače instrumente, točnije saksofon i flautu, zadužen je Ivan Bonačić, dočim je određeno iznenađenje mladi basist Marko Bradaš koji je kroz angažman u Retrodukciji očito stekao razinu umijeća dovoljno visoku ne samo da se nosi sa funkom i soulom već i da ravnopravno dijeli pozornicu s osvjedočenim majstorima poput ovih u Valerijinom bendu.
Uza sve to, kad za zvučnim pultom imaš Marina Hraščaneca i Matea Patekara (koji se odjednom pojavljuje svugdje, nećemo reći da je to zato što smo njegov rad pohvalili na Ravno do dna), a u publici dovoljno ljudi da napuni klub (uz to i brojne kolege glazbenikke od kojih smo mnoge samo noć ranije mogli vidjeti na pozornici Boogalooa blok niže gdje se održala promocija Mangrooveovog albuma “Komad neba”), znaš da ništa ne može poći ukrivo.
Koncert je otvoren solidnim blokom za zagrijavanje, počevši od “Mogu i sama” te “In My Skin”, a posebno je dopadljiva bila izvedba pjesme “Blue Is Blu” inspirirane modalnim strukturama najpopularnijeg albuma u povijesti jazza, “Kind of Blue” Milesa Davisa. Nakon toga izveli su EP “Green Heart” u njegovoj cijelosti od četiri pjesme od kojih se posebno ističe naslovna “My Little Green Heart” nježna je balada s jednom finom kvalitetom dječje pjesme i aranžmanom kojim bi se mogla smjestiti negdje u baršunasti zvuk kasnih šezdesetih.
Nakon toga intenzitet se nastavio graditi ciglu na ciglu sve više i jače da bi u konačnici kulminirao s odličnim izvedbama recentnije “Sebi” te “Well Paid Girl” s istoimenog posljednjeg albuma snimljenog s Jazz orkestrom HRT-a, prije nego je službeni set zatvoren vejrojatno na najvišem katu s “Elevator”. Bis je donio još dvije kompozicije, “Look & See” te “Rollin'” kojom je zatvoren cijeli krug, budući da je riječ o prvoj pjesmi koju su Valerija i Viktor zajedno napisali, a nalazi se na njezinom prvijencu “The Bright Side of the Blues” kao i pjesma kojom je otvoren sinoćnji nastup.
Nakon što je uspješno kršten uživo, ostaje nam želja da će EP “Green Heart” iz ove postave izvući još dovoljno materijala da se sagradi i jedan dugosvirajući album, jer vjerujem da je momentum ovdje, kako autorski, tako i po pitanju (al)kemije u bendu, a takve prilike su poput mitskog Kairosa, treba ih uloviti za repić i odjahati na njima u nove pobjede. Sinoć se pokazalo da ima mnogo onih koji te pobjede jedva čekaju.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
