Ulazak srpskog benda Van Gogh na hrvatsko tržište mijenja puno stvari na sceni i to u pozitivnom smjeru. Suradnja između Zagreba i Beograda više nije sramežljiva, već je krenula punom parom, bar kad je o glazbi riječ.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=QhkctzelPlA[/youtube]
I Hladno pivo i Van Gogh su postali fenomeni svojih gradova, ali je to preslaba utjeha za te glazbenike ako se to komparira s bilo kojom turnejom nekadašnjih ex Yu zvijezda. Slučaj Croatia Recordsa i Van Gogha su čisti dokaz da su nacionalne scene zatvorene u nacionalne okvire propala stvar. Jer je putanja svih urbanih izvođača ista: svjetskih trendova se hrabro drže na početku karijere sve dok roditelji plaćaju račune, nakon toga jedini sigurni proizvod te vrste glazbene industrije je proizvodnja propalih slučajeva, a to je otišlo toliko daleko da su drčnost izgubili i oni mladi koji ulaze u to jer sebi za ciljeve postavljaju dostignuća u stilu: „Eto snimili smo album, pa da se mogu djeci pohvaliti jednog dana da je i tata bio roker.“
Oni koji mogu živjeti od tog kruha su rijetki. Tu se naravno ne računa estrada koja živi od gaža po Njemačkoj, Australiji i Americi, jer su oni, eto, prvi shvatili da nema kruha ako ne zapališ van i u njihovom slučaju prodaješ jeftini žal za rodnom grudom, publici koja samo to i osjeća u tim dalekim krajevima i spremna je platiti cijenu ulaznice kao da je u pitanju Bruce Springsteen.
Zahvaljujući tom novcu takvi likovi i dalje snimaju albume i ne izlaze iz suženog medijskog prostora pridonoseći time konstantnom pogoršavanju kulturne krvne slike. U takvoj situaciji samo se lud može pitati otkud tolika apatija u zraku. Kad oni najdešperatniji nemaju ni poštenu pjesmu u eteru da im olakša muke makar na tri minute.
Van Gogh u Croatia Recordsu tako pruža minimum nade da ako je voda već došla do grla da ipak nije ušla u uši i da je oživljavanje ili bolje; stvaranje neke nove scene koja objedinjuje novonastale države u kulturnom smislu više nije ideja, već nešto što je uzelo zamah, jer bez toga izgleda da ne postoji kritična masa. Dokaz? Novi val je i dalje najsvjetliji trenutak svih nacionalnih scena ex Yu država. Od tada je prošlo 30 godina, a na tim zasadama se drže i sve sadašnje nacionalne scene. Ako se nikad i ne dogodi nešto slično, bar vrijedi pokušati. Zato treba zapamtiti 30. svibanj 2011.
A sad malo o albumu „Total – 25 Years“. Riječ je o svakako zanimljivom presjeku karijere. 17 pjesama poredano je koncepcijski, a ne kronološki. Time je postignut bolji efekt, a u prilog grupi ide i to što bez obzira o kojoj godini originalne snime bila riječ, Van Gogh posjeduje konstantu u kvaliteti svog stvaralaštva.
Osjećaju se stilske vožnje u aranžmanima i produkciji, ovisno o glazbenim trendovima koji su se izmjenjivali u posljednjih 25 godina, čime su se unosila osvježenja, koja i danas imaju smisla. Van Gogh se uvijek trudio biti u svom vremenu, iako je u suštini riječ o bazičnom rock bendu koji bi bez tih stilskih inovacija bio prokleto arhaičan.
Dobar je balans između pjesama bržeg tempa i balada, a i u jednima i drugima se osjeti karizma i potpuna predanost pjevača Zvonimirom Đukićem – Đulom Van Goghom koji je ujedno i najjača karika grupe. I u Zagrebu je Đule uživo demonstrirao istu, pa ne bi bilo nimalo pretjerano nazvati ga srpskim Bonom Voxom. Jednostavno je riječ o rođenom frontmenu.
Pored 17 pjesama u audio obliku „Total“ još nudi 23 pjesme na DVD-u. Također su pomiješani spotovi i live nastupi uglavnom iz beogradske Arene, ali je taj dio izdanja najslabiji iz jednog banalnog razloga, a to je što ne postoji play all opcija (ili je potpisnik ovog teksta nije uočio, a itekako ju je tražio), već se svaki video mora selektivno pokrenuti. Uistinu frustrirajuće kad se nakon svake pjesme ponovno pojavi meni i kad se po njemu mora iznova pretraživati. Da je to bolje izvedeno i ocjena bi bila veća. No i pred toga Van Gogh je bend koji se ovdašnjim slušateljima isplati otkriti.
Ocjena: 7/10
(Croatia Records, 2011.)