Iako album nosi naziv po frazi koja se uglavnom veže za country glazbu, a i naslovnica je dizajnirana u stilu izdanja iz tog žanra, pjesme koje se na njemu nalaze lakše je povezati s R&B-jem i soulom po kojemu Van struže već desetljećima nego s countryjem.
Nakon tri godine u koje je objavio čak četiri vrlo prosječna albuma sastavljena od raznih obrada ili kombinacije obrada i izvornog materijala, legendarni sjevernoirski kantautor Van Morrison se napokon vraća s pločom isključivo autorskih pjesama “Three Chords and the Truth” i rezultat je očekivano bolji od spomenutih prethodnika, premda se i dalje sastoji mješavine nekih iznadprosječnih pjesama i mediokriteta koja neće ostati zapisani kao vrijedan doprinos karijeri koja se proteže preko više od polja stoljeća.
Iako album nosi naziv po frazi koja se uglavnom veže za country glazbu, a i naslovnica je dizajnirana u stilu izdanja iz tog žanra, pjesme koje se na njemu nalaze lakše je povezati s R&B-jem i soulom po kojemu Van struže već desetljećima nego s countryjem, pogotovo znajući da se Morrison prethodno doista i znao pozabaviti s materijalom iz pjesmarica Hanka Williamsa, Rayja Pricea i drugih, možda najizravnije na ploči “Pay the Devil” iz 2006. godine. No, to ne znači da je naziv albuma pogrešan, Van the Man doista prepisuje taj recept; prema riječima Loua Reeda, sve s više od tri akorda ionako već naginje prema jazzu.
No, od tri akorda Vanu je bitnija istina, pogotovo po pitanju tema kojima se bavi na svojim albumima već dugi niz godina. Jedna od tih tema je svakako “prokletstvo slave” koje Morrisonu pada osobito teško, sudeći koliko često o tom fenomenu pjeva, pa tako i na novoj pjesmi “Fame Will Eat the Soul” na kojoj mu vokalno gostujue Bill Medley, u svijetu najpoznatiji kao polovica slavnog dua The Righteous Brothers najpoznatijeg po uspješnici “You’ve Lost That Loving Feeling” i vjerojatno najslavnijoj verziji klasika “Unchained Melody”. A nakon što slava pojede dušu, nastupa mračna noć opjevana u narednom najavnom singlu “Dark Night of the Soul”, a ovaj par zajedno s uvodnom “March Winds in February” obećavajuće otvara album, koji će nažalost u svom centralnom dijelu ipak pasti kvalitetom.
Prije toga ipak će ponuditi nekoliko brojeva koji nisu za otpis, a to su prvenstveno preispitivanje ozračja anarhije koje vlada u Britaniji za vrijeme bitke oko Brexita na “Nobody in Charge” ili muzičko prepisivanja iz “Ballad of a Thin Man” Boba Dylana na “You Don’t Understand”. Stvari se će se ipak pred kraj ploče ponovno popraviti, pogotovo završnim trolistom koji čine naslovna pjesma, honky tonk valcer o umoru i iscrpljenosti koja se dade iščitati i iz Morrisonova kasnog kataloga, “Bags Under My Eyes”, te završnom “Days Gone By” koja cirita iz slavne himne rastanaka “Auld Lang Syne” iz pera velikog škotskog pjesnika Roberta Burnsa te završava priču u poznatom ozračju Vanovoga laganog keltskog soula.
“Three Chords and the Truth” tako očekivano nastavlja priču tamo gdje je majstor stao sa autorskim katalogom 2016. i zgodnom pločom “Keep Me Singing”. Onima koji od starog gunđala očekuju više možda je bolje zanemarivati brojna izdanja koja Van štanca između albuma koja u cijelosti sam piše jer se tragovi osnova njegove veličine prepoznaju tek na takvima koji izlaze možda svake tri godine, a ne tri u godini poput onih između. Mlađe generacije vjerojatno neće ovu glazbu doživjeti kao pretjerano uzbudljivom, ali je Morrison ionako piše za njihove roditelje. Pa da zaključimo, parafrazirajući naslov poznatog filma i romana, ovo možda, unatoč naslovu, nije country, ali jest za starce.
Ocjena: 7/10
(Exile, 2019.)