Najpoznatiji islandski post rock trio sinoć je po prvi put nastupio u Zagrebu, točnije u maloj dvorani Doma sportova.
Trio predvođen nestvarnim vilinskim falsetom Jónsija Birgissona u dva jednosatna seta ostavio je zagrebačku publiku bez daha. Jest da se u maloj dvorani Doma sportova moglo čuti, posebice tijekom prvog mirnijeg i melankočnog dijela da bi bilo primjerenije da se koncert održao u Lisinskom, jer su pokretni i okretni prodavci pića svojim povicima: „pivo, rakija!“ svako malo na parteru remetili potpuno uživljavanje u atmosferu, no drugi dio donio je sa sobom sve epitete punokrvne rock katarze koju bi bilo šteta dočekati sa stražnjicama na stolcima. Ukratko, to je s pravom bio koncert stajaćeg karaktera, bar što se tiče partera.
Efektno osmišljen stage s dva prozirna video zida (kakav su svojevremeno na koncertima ‘patentirali’ U2) nudio je veliki 3d vizualni ugođaj, dok su zvuk i razglas bili savršeni, jednostavno je i najveća audiofilska picajzla mogla jedino kapitulirati i priznati da kristalno čist dinamički dijapazon u kojem se čuo svaki detalj nije u taj prostor unio gotovo nitko prije Sigur Rós. U tom ugođajnom segmentu bila je to u pravom smislu ‘večer sa Sigur Ros’.
Pjevačko čudo koje se odaziva na ime Jónsi od uvodnih „A“ i „Ekki Mukk“ dokazao je da je tijelom je bio u Zagrebu, ali dušom kao da je bio vjetar i oblaci nad Islandom. Duboka melankolija vilinskog karaktera. Sjeta ljudske izolacije koju malo tko tko živi na kontinentu može razumjeti i osjetiti, a opet kroz izvedbu Sigur Rós oživljava u fantastičnim oblicima u kojima se samo može hipnotički uživati poput buljenja u talasanje polarne svjetlosti. A samo su povremeni udari gudala po žicama distorzijom prezasićene Birgissonove električne gitare znali zatresti Dom sportova. Poput gromova koji najavljuju dolazak oluje, ili pak navješćuju tektonske pomake podno vulkana Eyjafjallajökull, čije ime Islanđani tako brzo i potiho sfrfljaju, kao da ne žele da ih okrutni Bog podzemlja čuje.
Kroz pjesme „glosoli“, „E-bow“, „Daudalagid“ se tako kotrljala zvučna melankolija, ali su Sigur Ros ujedno i prolongirali suspenziju dramatike koja se tek trebala dogoditi. „Fljotavik“, „Nidur“ i „Varda“ činile su završni niz prvog dijela, nakon čega je uslijedila petnaestminutna pauza za slijeganje dojmova. Drugi dio je već s „Ovedur“ i „Saeglopurom“ i zvučno i vizualno donio kontrast i distancu od prvog dijela. Svjetla i projekcije na bini više nisu bila bijela i prozračna kao ploveće sante leda u daljini, već su zavladala žuta i crvena svjetla i projekcije. Jónsijev glas je zvučao kao ujedinjena molitva mnogih glasova pred neminovnu erupciju. Kako je odmicalo vrijeme, u njega se počela uvlačiti i histerija. Potpuna promjena raspoloženja i padanje u novi trans. I kad nije pjevao u mikrofon, vikao je prema prvim redovima, vjerojatno na islandskom jeziku (na kojem se malo pred kraj i obratio svima u dvorani). Podsjećao je na nekog poludjelog propovjednika-vidjelicu koji se ne može osloboditi košmara naslućenog, i kojeg dakako nitko ne uzima za ozbiljno.
Drugi dio koncerta time je bivao sve masivnije rock kotrljanje. I „Ny Batteri“, i „Vaka“, i „Festival“ kretale su iz melankolije, ali u njoj nisu ostajale, već su se uvijek u drugom dijelu rascvale svaka u svojoj katarzi. Finalna erupcija krenula je u „Kveikur“ i kulminirala u „Popplagid“ kad je Jónsi ponešen tutnjavom svog benda oborio vratom gitare mikrofonski stalak, a potom se okomio na pojačalo, tresući ga netom prije nego li je u tom svom transu napustio pozornicu odzvanjajućeg zvuka.
Erupcija oduševljena publike u tom trenutku imala je u sebi onu moć kakvu samo pravi fanovi mogu proizvesti, a upravo su oni činili veliku većinu auditorija te, uistinu čarobne, večeri sa Sigur Ros.