S autorom knjige ‘Red! River! Rock!’ s temom riječki rock 1960-ih, prozborismo o tome kako je razgrtao paučinu s pomalo zaboravljenog, a važnog dijela ovdašnje električarske scene i objavio jednu od najuzoritijih hrvatskih knjiga o rocku.
Koliko je trajao rad na knjizi?
Velid Đekić: Cijela priča je prilično potrajala. S temeljnim poslom, prikupljanjem informacija, krenuo sam nakon izlaska moje prve knjige o riječkom rocku, knjige „91. Decibel“, dakle 2009. Tad sam naslutio kako je priča o riječkim šezdesetima iznimno značajna, a posve neispričana, štoviše da joj prijeti nestanak iz memorije, pa sam krenuo puniti osobnu bazu podataka.
To je išlo vrlo sporo. Drukčije možda nije ni moglo, s obzirom na to da sam krenuo od apsolutne nule, a htio sam dobiti što širi i dublji uvid u rad prve riječke rock-generacije. Tragao sam za protagonistima scene koje nisam poznavao, dogovarao susrete, satima, danima, mjesecima s njima razgovarao i bilježio podatke, izvlačeći krhotine sjećanja i spajajući ih u kakvu-takvu cjelinu. Slijedilo je provjeravanje, vrlo često usporedbom s drugim iskazima, i razjašnjavanje nejasnih situacija u opetovanim razgovorima s istim akterima.
Usporedno je tekla potraga za informacijama u dnevnom tisku, zbog čega sam pregledao kompletna izdanja Novog lista od 1957. do 1971., stranicu po stranicu! Pa onda pisanje, putem i kontinuirano prekrajanje napisanog, iz perspektive dodatno stečenih podataka – protagonisti se kroz cijelo to vrijeme nisu prestajali dosjećati uvijek novih fragmenata priče. Istodobno sam kontinuirano vukao ljude za rukav da zavire u svoje foto-albume i potraže davne fotografije bendova u kojima su svirali i pjevali. Neki su bili mojim zahtjevima oduševljeni, nekima je trebalo razbijati rezerviran gard, a bilo je i pojedinaca s kojima nisam stigao na zelenu granu.
Kad sam konačno podigao glavu od računala i ispustio iz ruke mobitel, rekavši sebi kako je bilo dosta razgovora, sastanaka i pisanja, pokazalo se da je prošlo više od tri godine. A onda je sve još trebalo vizualno uobličavati, na koncu se pozabaviti i tiskarskim dijelom posla. Četiri godine prođoše.
Znam, moglo je brže, ali htio sam posao obaviti pošteno, bez površnosti. Trudio sam se ubrzati proces, uz uvjet da ne štetim građi, ali i u tomu postoji granica. U jednom trenutku sam shvatio kako forsiranje brzine preko te granice ne pomaže. Priča ima neki svoj ritam kojim se otkriva, pa nema druge do oslušnuti ga i prikloniti mu se. Danas mi nije žao niti jednog dodatnog dana. Ispostavilo se kako sam upravo zahvaljujući toj strpljivosti stigao do nekih doista važnih podataka i fotografija. Istina, bilo je u okolini nestrpljivih. Njima sam odgovarao: dečki, prošlo je pedeset godina od vaše priče i za sve to vrijeme niste našli nekoga boljeg, pa ste sad osuđeni na mene.
Je li bilo teško pronaći protagoniste riječke rock scene šezdesetih i privoljeti ih na razgovor?
Velid Đekić: Pomaknuti prve kamenove je bilo teško. Riječ je o generaciji prije moje, s kojom nisam imao kontakata, niti itko od moga društva, a ona se uglavnom povukla iz javnosti. No kad je među njima počela kružiti priča kako se pojavio tip koji se zanima za događaje iz njihovih mladih dana i hoće to uobličiti u knjigu, vrata su se počela postupno otvarati. Jedan me vodio do drugoga, drugi do trećega…
Entuzijazam je polako postajao uzajamno zarazan. I tu su se događale sjajne stvari. Članovi bendova koje je život raštrkao na razne strane svijeta počeli su osvježavati kontakte. Neki među njima, poput ekipa Plavih zvijezda i Toisa našli su se za zajedničkim stolom nakon nekoliko desetljeća. I rado su me pozvali u društvo, što mi je znalo poslužiti kao novo vrelo reminiscencija. Bilo je i situacija kada članovi pojedinih bendova nisu godinama komunicirali, ljuti zbog tko zna koje davne preotete cure ili nestale gitare, da bi sad krenuli iznova spajati niti pokidanih komunikacijskih kanala. Vjerovali ili ne, bilo je tu i razvedenih bračnih parova koji su počeli razgovarati nakon dugogodišnjih šutnji.
Sjedio sam s njima, ponekad isprva i ne shvaćajući što se zapravo događa za stolom, bez informacije o osobnim pretpričama. Netko je dobro rekao da sam postao agencija za spajanje raskinutih veza. Mislim da mi nastojanja za komunikacijom u samo dvije ili tri situacije nisu dala rezultata. Žao mi je npr. što nisam uspio stupiti u kontakt s Eti Juvan, koja odavno živi u SAD-u, s drugim prezimenom. Sve poruke u boci ostajale su bez rezultata. No, zahvaljujući njenoj prijateljici Iri Kraljić i još nekim izvorima, uspio sam rekonstruirati ključne trenutke itekako važne Etine priče.
Danas, nakon svega, nije mi lako proći riječkim Korzom, uvijek sam u opasnosti da me netko iz generacije šezdesetih odvuče na piće, oduševljen što sam ih vratio u mladost i pokazao da su radili nešto čije vrijednosti ni sami nisu bili svjesni. Ugodan je to osjećaj, ne žalim se. Ženski dio moje generacije zeza me kako sam apsolutno pronašao put do srca današnjih riječkih bakica. Želim vjerovati da u tomu ima tračak ljubomore…
Koliko su sjećanja pouzdana – uglavnom smo prirodno skloni pamtiti ljepše trenutke prošlosti, a i mladosti koja obično i jest na svoj način najljepši dio života, osobito ako smo u njoj postigli nešto što nas veseli.
Velid Đekić: Da, sjećanja su lako kvarljiva roba. No, nisam ni ja u ovom poslu od jučer. Sve važne informacije provjerio sam višestruko, ne zbog nepovjerenja u bilo čije riječi, nego zbog želje za maksimalnom vjerodostojnošću knjige. Ne bih htio stavljati potpis na nešto iza čega ne stojim. Svjestan sam kako je dio informacija iz knjige ništa manje nego senzacionalan, s međunarodnom težinom – npr. Husar kao autentičan rock-klub već 1957. godine, Eti Juvan kao pjevačica njemačke grupe Can, britanski rokeri koji nastupaju u Rijeci 1960. i slično – što može poticati sumnju, pa tu ništa nisam prepuštao slučaju.
Za ilustraciju, navedimo primjer Colina Hicksa & The Cabin Boysa u riječkom kinu Partizan 1960., koji su prvi britanski rock-bend s nastupom u socijalističkom dijelu Europe. Ne kažem iza željezne zavjese jer mi nismo bili iza te zavjese, što dokazuje i sam primjer o kojemu govorimo. U Novom listu našao sam najavu tog nastupa, nekoliko dana potom osvrt na nastup, nakon čega su uslijedili moji razgovori s dva svjedoka događaja, i to neovisna svjedoka. Našao sam čak fotografiju Britanaca za nastupa u Partizanu. Pametnomu više nego dovoljno. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
