S autorom knjige ‘Red! River! Rock!’ s temom riječki rock 1960-ih, prozborismo o tome kako je razgrtao paučinu s pomalo zaboravljenog, a važnog dijela ovdašnje električarske scene i objavio jednu od najuzoritijih hrvatskih knjiga o rocku.
U knjigu je uključeno razmjerno malo izjava sugovornika. Zašto?
Velid Đekić: To pitanje zadire u ono što nazivamo autorskim stilom. Osim toga, nije tajna kako se većina glazbenika bolje izražava notama nego riječima, pa su to izražajno sredstvo prepustili meni. Pošteno. Sva je istina zapravo u tomu da me veselilo napisati tekst tako kako sam ga napisao. Naravno da je on mogao izgledati drukčije, ali, kao autor knjige, dopustio sam sebi pravo izbora. I autori u svojim knjigama imaju neka prava, zar ne?
Koliko je bilo teško ili lako prikupiti relevantnu dokumentaciju i uistinu impresivan fotografski materijal?
Velid Đekić: Najtočniji odgovor je: ovisi od slučaja do slučaja, od izvođača do izvođača. Vjerojatno najopsežniji portret nekog izvođača u knjizi je onaj VIS-a Uragani, ali mi ga je, začudo, bilo lakše napisati nego mnoge druge portrete. Zašto? Zato što dečki imaju najbolje sačuvanu dokumentaciju o svom radu, što znači novinske isječke, fotografije, osobne zapise. Većina ostalih izvođača gotovo da nije sačuvala nikakvu dokumentaciju, što nije prijatelj lakšem rekonstruiranju njihovih biografija.
Tipičan je u tom smislu primjer fotografske arhive Uragana, za koju je najvećim dijelom zaslužan Ante Škrobonja. On je autor nekoliko stotina fotografija benda pa nije bilo pitanje što staviti u knjigu, nego što ostaviti po strani. Arhivi drugih izvođača tako su tanki da je upitnik bio suprotan, čime pokrpati vizualni portret benda. Ipak, zahvaljujući mojim kontinuiranim gnjavatorskim akcijama, uspjelo se potkrijepiti fotografijama gotovo sve portrete. Samo dva-tri benda od ukupno četrdeset ostala su bez foto-prikaza vlastitog rada. Jednostavno, dečki se u svoje vrijeme nisu fotkali i tu se naknadno nije dalo učiniti ama baš ništa.
Oprema i dizajn su doista uzoriti u svakom pogledu – ne samo kao „omot“ nego i u smislu funkcionalnosti.
Velid Đekić: Mnogi primjećuju dojmljiv dizajn knjige i to mi je drago čuti. On je zasluga Meline Mikulić. Obavila je odličan posao, mada joj nije uvijek sa mnom bilo lako. I sad se znam mrvu posramiti kada se sjetim koliko sam je puta gnjavio da u već dizajnerski oblikovan, „prelomljen“ materijal intervenira zbog fotki koje sam naknadno donosio, a boljih od onih koje su već bile uključene u stranice. Ili da već posložene stupce na stranicama dopuni kojim možda ne presudno važnim, ali „atmosferičnim“ podatkom, za koji mi se činilo da dodatno podiže zanimljivost priče. Drugi bi me dizajneri zbog takve prakse brzo otpilili, a Melina se dala gnjaviti, na čemu sam joj zahvalan.
Priča o načinu na koji je knjiga oblikovana potvrđuje kako je u njoj valjda sve načinjeno doslovce kao tzv. work in progress, dakle rad koji je u stalnom odvijanju, rad u kojem nema kraja, jer se uvijek može korak dalje od onoga gdje se trenutačno stiglo. Ja bih, uostalom, i sada ponešto u knjizi mijenjao i dodavao, ali sva sreća što je to nemoguće. Nije to isključivo zbog moga karaktera, tema zapravo diktira pristup. Stvari do kojih mi je stalo ne želim obavljati na automatskom pilotu. Da sam postupio drukčije, strah me i pomisliti koliko bi sjajnih podataka ostalo po strani, odnosno zauvijek zagubljeno.
U tako krasno uređenoj i opremljenoj knjizi očekivao bi se i CD sa zvučnim zapisima protagonista.
Velid Đekić: Bilo je očekivanja te vrste od samih protagonista knjige, ali sam odlučio ići postupno. Danas imamo knjigu, objavljivanje glazbenog materijala sljedeći je cilj. Nisam htio da knjiga stoji u računalu dok se bavimo potragom za pogubljenim snimkama i svim poslovima koji iz toga slijede. To bi značilo prolongiranje izlaska knjige još barem godinu dana, a to ne bi imalo smisla.
Glavom mi se mota primjer CD-boxa „Riječki novi val“, s tri CD-a koje potpisuju glazbeni izvođači moje, pankersko-novovalne generacije. Priča koja slijedi možda će završiti kao CD-box „Riječki stari val“, također s tri, što bi Slovenci rekli, „laserske plošče“. Drago mi je što su apetiti nakon izlaska knjige porasli, ali ne bih se zbog požurivanja procesa usudio osobno provaljivati u tuđe tavane u potrazi za starim magnetofonskim trakama. Opet mi je vući ljude za rukav, kumiti, moliti, prijetiti… Ne ide li drukčije, pozvat ću u pomoć moje nove saveznike, gradske bakice, da požure te lijenčine od svojih supružnika i braće. Ja možda mogu čekati, ali povijest ne može… Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
