Ponajprije – ne po važnosti, nego po redoslijedu upoznavanja – knjiga ‘Red! River! Rock!’ Velida Đekića (1960) u izdanju KUD-a Baklje, Rijeka, krasan je artefakt. Milina je uzeti je, držati, listati, pregledavati…
Velika (23×25 cm), debela (384 str.), prepuna izvrsnih, mahom crno-bijelih fotografija, ne samo glazbenika, nego i grada Rijeke iz vremena kojim se bavi, krasno, atraktivno i pregledno dizajnirana i prelomljena (dizajn i priprema za tisak: Melina Mikulić), besprijekorno uvezena i tiskana (Printera) na finom, debljem papiru ugodne fakture, s izvrsno izabranim i lako čitljivim fontom i razmakom među redovima. U tom smislu, posrijedi je uzor-izdanje, dosad najraskošnija i najbolje izrađena knjiga s temom pop-rocka nekog hrvatskog autora, što sve odaje ogroman entuzijazam, ljubav i trud njenih proizvođača. Amaterski strasna zanesenost sretno se spojila s profesionalnom vrsnošću izvedbe. Kako se veli: „Za polizat’ prste!“
Nasreću, jedna druga uzrečica, „Izvana gladac, iznutra jadac!“ ovdje je posve neupotrebljiva. Jer u tom se blistavom paketu nalazi i izniman sadržaj, usredotočen na temu jasno određenu podnaslovom: „Riječka rock scena 60-ih“ i pod-podnaslovom „Pokretači, izvođači, plesni prostori, autori, graditelji instrumenata, disc-jockeyi, fotografi“.
Iza riječkog kulturnog radnika i historiografa Velida Đekića obiman je publicistički opus djela kulturološko-povijesnog smjera, vezanog ponajviše za književnost, industrijsku baštinu i turizam. U svojoj prvoj knjizi posvećenoj pop-rocku, „91. decibelu: Vodiču rock’n’roll Rijekom“ (Meandarmedia, 2009) dojmljiv je mikro i makro kolaž o sceni „najrockerskijeg grada u Hrvatskoj“ sastavio kroz svojevrstan pregled gradskih toponima – koncertnih dvorana, vježbaonica, novinskih i radijskih uredništava, okupljališta, ulica, parkova i plaža – koji su odigrali važne, katkada i ključne uloge (ne samo) za lokalni razvoj rocka i najbližih mu ogranaka od konca 1950-ih „do danas“.
Lokalpatriotski ton ideje da je baš Rijeka „najrockerskiji grad u Hrvatskoj“ Đekić neizrijekom zastupa i u „Red! River! Rocku!“, nastojeći pošteno, pomno i temeljito ući u trag, prikupiti, zabilježiti i osvijetliti fakte koji su u međuvremenu izblijedjeli, zametnuli se, zagubili i pomalo se preoblikovali u priče i legende koje se nevjernom Tomi doimaju nostalgičnim prisjećanjima dvojbene uvjerljivosti, klasično prenapuhanim samouljepšavanjem sve udaljenije „bolje prošlosti“.
Kako znamo, a to veli i sam Đekić, tragovi riječke rock scene 1960-ih danas su tek simbolički: nema diskografskih izdanja, serioznijih pisanih tragova, izložbi/kataloga fotomaterijala… A scena je, u tom desetljeću doista cvala, uvjerit ćemo se čitajući „Red! River! Rock!“, no uz određene specifičnosti zbog kojih su se „zasluge kulturoloških prvoboraca već prije okončanja rada našle zabilježene lako hlapljivom tintom“. Na području Hrvatske, Jugoslavije, a gdjekad i cijelog istočnog, socijalističkog dijela svijeta, Riječani (pop-)rokerskih afiniteta bili su prvi ili među prvima. Nastup Colina Hicksa i njegovih Cabin Boysa u Partizanu 13. prosinca 1960. prva je scenska inkarnacija britanskog rocka na jugoslavenskom prostoru, odnosno u socijalističkom dijelu svijeta (a ne onaj Rockin’ Vickersa, kao što se u svojoj autobiografiji „White Line Fever“ iz 2002. pohvalio tadašnji član grupe Lemmy Kilmister); Uragani, osnivani i formirani 1960-61., s prvim javnim nastupom 31. prosinca 1961. bili su premijerna hrvatska i jugoslavenska rock grupa (u istočnoj Europi pretekao ih je samo poljski Rhythm & Blues, kasnije Czerwono-Czarni, 1959), a i prvi naši rokeri koji su predstavili vokalnu autorsku skladbu, „Sjećanja“, 1962.; Ante Škrobonja, koji je fotoaparatom od prvih dana pratio Uragane, a kasnije i druge riječke „električare“, prvi je hrvatski rock-fotograf; riječki Husar bijaše jedan od prvih klubova za ples uz ploče u Europi; opatijski disco-klubovi 57 i Arcade, otvoreni 1967. bili su prva okupljališta te vrste u Hrvatskoj, dok ih je na jugoslavenskoj razini za koji mjesec pretekla beogradska diskoteka zvana Kod Laze Šećera; jedan od utemeljitelja jugoslavenske rock-kritike (ona u šezdesetima gotovo i nije postojala), Darko Glavan, koji u toj ulozi debitira 1969., također je Riječanin i riječki, odnosno sušački đak (mada se, zanimljivo, nije ozbiljnije bavio riječkom scenom); prvi casino u socijalističkim zemljama, Vila Rozalija, otvoren je u Opatiji 1963.; prvi program tzv. integralnog striptiza u socijalističkom dijelu svijeta predstavljen je 1965., na brodu-restoranu/baru Barba Rude usidrenom u rječkoj luci. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
