Vesna Pisarović: Kad mi se plastični nokat zabio u vrata ormara, zapitala sam se neke stvari…

Berlinski razgovor s našom nekadašnjom estradnom zvijezdom, koja je u međuvremenu postala jazz pjevačica s diplomom. Vesna Pisarović u petak, 8. ožujka, u KSET-u izvodi repertoar s albuma “The Great Yugoslav Songbook”.

  • 243
    Shares
Vesna Pisarović (Foto: Hrvoje Zalukar)

Vesna Pisarović izvest će u petak, 8. ožujka, u zagrebačkom KSET-u repertoar iz „Naše velike pjesmarice/The Great Yugoslav Songbook“, albuma iz 2017. godine. Pa sad ispada da je ovaj intervju nastao tim povodom, ali nije. Intervju smo vodili u nekom zabačenom tapas baru u berlinskom Kreuzbergu krajem siječnja, uz čaj s rumom i pivo. Povod je bio objavljivanje njezinog najnovijeg free jazz albuma, koji je izašao za poznati avangardni label Jazzwerkstatt. Od tada je prošlo više od mjesec dana, razgovor je uzaludno čekao da ga se transkribira s diktafona, a u međuvremenu se promijenio i povod. Dakle, Vesna Pisarović ima novi album, no za Dan žena u Zagrebu promovira onaj prethodni.

Novi album „Petit Standard“ snimljen je prilično odvažno. Na kompozicije suvremenih jazz klasika, poput Stevea Lacyja, Charlesa Mingusa i Mala Waldrona, Vesnin bend plete improvizaciju, a  skoro je sve snimljeno iz prve, pa tako i njezino pjevanje.

Dakle, hrabro…

Da, skoro sve snimke su one take. Pri tome nalazila sam se u studiju s iskusnim velikanima jazza: Joeom Fondom na kontrabasu, Johnom Betschom na bubnjevima i Gebhardom Ullmanonnom na tenor saksofonu i bas klarinetu. Snimali smo u Bruxellesu i rezervirali smo studio na dva dana,  ali dogodilo se da smo svih jedanaest pjesama snimili ustvari u prvom danu. Činilo se da sve ide glatko, tako da mi za neke pjesme nisu dali niti priliku da snimimo još jedan take. Što je bilo poprilično zastrašujuće. I onda u nastavku, slijedila su dva tjedna agonije i čekanja snimke. Doista je bila riječ o pukom klađenju i nisam znala hoće li to biti potpuni glazbeni fijasko ili će, u suprotnome, biti dobro.

I bilo je dobro…

Da, čini mi se da je dobro. I čini se da nas utisak tada nije varao te da se ustvari dogodila neka luda energija u studiju. Mada ga, nakon miksanja, odabiranja pjesama, izbacivanja viškova, i nekih vokalnih korekcija, ne mogu više slušati. To je bilo to, što se mene tiče, neka sada te pjesme žive svoj život. Idući tjedan imamo prvu promociju na sjeveru Njemačke, onda slijede Hamburg i Berlin. Malo sam nervozna…

Zašto? Pa ako je riječ o improvizaciji, ne možete zeznuti.

Haha, tako se i mi šalimo. Nema krivog tona. Ili, kako je davno rekao Lester Young – kad je krivi ton, samo ga ponovi dvaput i bit će ispravan.

Dobro, pustimo sad to. Budući da te nikad nismo imali na našem portalu, a nisam nikad ni vjerovao da hoćemo…

Nisam ni ja!

…vratimo se na početke. Kako si se uopće obrela u zabavnoj muzici?

Joooj… Ja sam iz Požege, malog grada, koji je za mene i dalje velik.  I glazbeno odrastala sam uz sav jugoslavenski popularni mainstream koji je svirao na radiju. Sa 12 godina počela sam pjevati u jednom specifičnom hibridnom pop-rock-punk bendu u kojem je svirao i Oliver Sertić. Njega znaš? Svirali smo Pistolse, Ramonese, Roxette, Tajči… bio je to trash u pravom smislu. A sjećam se i da sam se sve to vrijeme dičila time što sam se, iako igrom sudbine, rodila u Brčkom, odakle je i Lepa Brena.

Okej, i onda si došla u Zagreb studirati Kroatistiku i Fonetiku.

Da, fonetika je moja ljubav, uvijek sam imala interes prema glasu, govoru, akustici… I tijekom studija čula sam Parkera, Coltranea, Lacyja, a kad sam poslušala Petera Brotzmana zaboravila sam da sam ikad postojala prije toga. I to je bilo to, prije nove ere i poslije nove ere. Znam da će zvučati kao klišej, ali stvari ti se događaju kad si spreman za njih. Brotzmana sam čula baš u vrijeme kad više nisam mogla živjeti sama sa sobom, kad mi je glas počeo zvučati umorno ili drugim riječima trajno promuklo, i kada više nisam mogla tolerirati svoje glazbene skučenosti.

Vesna Pisarović (Foto: Hrvoje Zalukar)

Ali, čekaj… Istovremeno s tim vlastitim glazbenim otkrićima, i dalje si ganjala estradnu karijeru.

Prije će biti da je ona ganjala mene.

A dobro sad.. Mislim, dvaput si nastupila na Eurosongu, tko je ikad dvaput nastupio na Eurosongu?!

Da… Pazi, ja sam vrlo lojalna i predana u svemu što radim i s kim radim. I doista, sve to vrijeme od 2000. pa do 2006. sam živjela, ne mogu baš reći estradni život, jer sam studirajući na Filozofskom imala paralelni svijet i bila sam okružena nekim drugim ljudima, ali sam uživala u bezbrojnim satima provedenima u studiju i u baš vrlo intenzivnom dijalogu i dosluhu s publikom. No, ipak sjećam se da sam u tim nekim „posljednjim“ fazama  na koncertima nosila kombinacije od bijele kože i osim raznih ekstenzija po kosi, imala sam i umjetne nokte! I jedan od „neglazbenih“  simboličnih prijelomnih trenutaka dogodio se kad mi se taj plastični nokat zabio u vrata ormara, doslovno se zario u drvo. Stajala sam tako zarobljena i u takvim trenucima se zapitaš neke stvari…

Nekidan sam baš preslušao onu tvoju „Da znaš“…

To je lijep spot.

 Ma dobra je i stvar… za takvu jednu stvar.

Nije loša.

 Ne budi skromna, to ti je ipak najveći hit.

Nije!

 Nego?

Kako mi se sad čini, a i vrijeme je iskristaliziralo svoje, možda bi to mogla biti „Jutro donosi kraj“.

 Ah da, ima i ta. Nego, jesi li ti na toj estradi dosegnula ono što si htjela ili si otišla prije vremena?

Nemam pojma, nisam razmišljala o tome. Ne znam ni što bi bio nekakav klimaks na estradi?

Pa šta ja znam… jesi li imala popularnost koja bi te zadovoljila?

Ako su kriteriji estradne uspješnosti publika i pjesme koje su „preživjele“, onda jesam imala i popularnost i klimaks. No estrada nije tako jednostavna i jednoznačna riječ, na kraju ipak se radi o tzv. estradnoj mašineriji. Izdavači, hitovi, mediji, novac…

Svatko valjda ima svoja mjerila uspješnosti…

Ne znam. Ja sam s Croatia Recordsom i Milanom Vlaović potpisala ugovor već na prvog godini faksa. Istovremeno sam pjevala u bendu Dina Dvornika u Hard Cork Cafeu, imala sam još par bendova kojima sam uzdržavala svoje studiranje. Nekako je sve to išlo postepeno i nije se bum dogodio preko noći. Uostalom, sjećam se da je prvi album „Da znaš“ prošao gotovo nezapaženo. Sve se odvijalo polako i ja sama sam se vrlo postepeno identificirala sa svojom medijskom pojavnošću. Tako da nisam mogla imati distancu od same sebe i ozbiljno promisliti o tome što je estrada i što sam ja sa svojim pjesmama u svemu tome.

 Hoćeš reći da se nisi osjećala dijelom te scene?

Uopće ne znam što to znači.

 A nemam pojma, jesi li se družila s kolegama, recimo…

Pa na estradi se nitko ne druži, šta ti je, haha! Nisam nikad išla na te estradne evente ili neke zabave, čak niti na modne revije. Tek sam nedavno prvi put u životu otišla na modnu reviju u Zagrebu, bila je to revija jednog interesantnog modnog dvojca KLISAB. Idući dan su svi mediji pisali da sam se vratila. Kad god se pojavim na nekim opskurnim… ne opskurnim, nego neglazbenim događanjima, odmah sam se kao „vratila“. Ali ako objavim album, bilo jazz ili o neki drugi, onda, ako se medije pita, povratka nema.

Ali tebi ni danas vrag ne da mira, pa si se tako lani pojavila na Dalmatinskoj šansoni u Šibeniku.

A to je bilo baš slatko, opet bih došla! Odličan orkestar i krasno je bilo pjevati.

Je li te u Berlin dovela odluka ili sudbina?

I jedno i drugo. Upisala sam jazz pjevanje na Kraljevskom konzervatoriju u Haagu, zatim sam otišla na magisterij u London, odakle sam jednom došla na vikend u Berlin. Otišla sam na koncert u klub Aufsturz, gdje su te večeri svirali Gerhard Gschlössl, Rudi Mahall i još neki berlinski jazz muzičari. Izvodili su kompozicije koje su trajale kratko, kao pop pjesme, tri minute. Ali nekako se sve dogodilo. Ostala sam pod dojmom njihovog muziciranja, to je opet bio jedan trenutak gdje se u meni prelomilo. Rekla sam – aha, dakle, Berlin! Otada je Gerhard moj veliki prijatelj i glazbeni suputnik s kojim sam radila dva albuma, a bit će i sada u martu dio turneje „Pjesmarice“.

Koliko si već ovdje?

Osam godina. Mislila sam biti samo godinu, pa onda još jednu godinu… I još uvijek mislim da ću još jednu godinu. Nemam baš neki plan, dok god ima smisla, tu sam…

Prvi projekt u Berlinu bio ti je album jazz obrada Elvisovih standarda. To je izašlo prije sedam godina…

To je isto bilo neplanski. Došla sam u Berlin i malo se odmarala od škole i svega što je bilo iza mene. Otišla sam na jedan ogromni buvljak gdje sam vidjela punu kutiju Elvisovih ploča za pet eura. Dvadeset ploča – 5 eura. Nisam ništa znala o Elvisu, osim da se te ploče prodaju u bescjenje. Preslušavala sam ih i shvatila da Elvis nije samo pop ikona, nego je on kralj koji je u svom pozamašnom repertoaru prepjevao gotovo cijelu povijest američke glazbe. Od gospela do ranog bluesa, rock & rolla pa sve do onih cheesy pjesama iz njegove posljednje faze. Otud inspracija da se jazz vokabularom dekonstruira i „ogoli“ kralja Elvisa.

I kako je to prošlo?

Bili su to moji prvi koraci u Berlinu. I nekoliko mjeseci sam, ako ne i godinu dana, odlazila na koncerte i slušala razne glazbenike. Preko poznanika, ali i izravnim „uletima“, na koncertima sam upoznala glazbenike koji su mi se činili da bi mogli dijelom  jedne takve avanture. Kad smo napravili album, slala sam ga na dvadesetak adresa i nitko mi nije odgovorio. I onda smo ga poslali u izdavačku kući Jazzwerkstatt, iako sam mislila da je to „preobičan“ album za jedan tako avangardni label, a k tome i Elvis je u pitanju. Javili su mi se odmah idući dan. Tada je počela naša suradnja, evo već sam za njih objavila tri albuma.

Prije dvije godine objavila si „The Great Yugoslav Songbook“, obrade naših starih šlagera i to si objavila u Njemačkoj. Zar je tvoj izdavač pomislio da bi to tu moglo proći? Mislim, album je sjajan, ali nama, ne znam baš kakav je Nijemcima…

Ideja je bila da napravimo nepostojeću pjesmaricu.

I da malo provociraš, jel’ da…

Naravno. To je i provokacija i ironija, samo nisam sigurna do koje mjere je u ovom slučaju ironija prepoznata.

Ne prepoznajem je, iskreno, ni ja.

Tom smo projektu na neki način pristupili isto kao što je Charlie Parker svojedobno pristupio brodvejskim pjesmama koje su se vrtile na radio stanicama: sačuvali smo formu, a zaigrali smo se, improvizirajući, sa strukturom i sadržajem – odatle ta ironična referenca na „The Great American Songbook“.

Pa da ponovim pitanje – je li to prošlo u Njemačkoj?

Zapravo, jest. Imali smo jedan koncert i prošao je dobro, haha. Ne zezam se, klub je bio pun i publika je uživala.

Koja je to bila publika?

Njemačka. Nisu razumjeli jezik, ali ljudi su uživali u našim improvizacijama. I moj izdavač je bio skeptičan, ali doista smo napunili klub. Forma i improvizacija zasjenile su nerazumljivost nekog slavenskog jezika i nepoznavanje dotičnih jugoslavenskih šlagera.

Koliko je to ljudi?

Ne znam, jazz ne broji publiku. Na najboljim jazz albumima čuje se šest aplauza.

Ti ipak voliš malo više aplauza. Na nedavnoj brucošijadi FER-a nastupila si sa svojim starim, estradnim uspješnicama. Nije ti to dosadno?

Ne, uopće. Ja to radim cijelo vrijeme, samo što to nitko ne zna.

Ma daj, a gdje to?

U Sloveniji.

Ozbiljno?

Da. Cijelo vrijeme. Mislim, zašto ne… Sad, je li to spada pod trash ili ne…

Pa, dobro. Sad su ionako in takvi hipsterski trash partyji… Više ni ne znam dolazi li se tu publika izrugivati ili im je to zbilja kul.

Ja sam isto to pokušala analizirati, ali se prestala. FER je bio drugi koncert gdje sam shvatila da ljudi stvarno pjevaju te pjesme, ali iskreno pjevaju. Imali smo tri tjedna prije FER-a koncert u Varaždinu, zezala sam se s bendom da nas neće nitko ni primijetiti, a bogme niti mene prepoznati. Ali kad smo došli na pozornicu nastala je potpuna euforija. Ljudi su imali majice sa mojom slikom! Interesantno mi je tako funkcionirati… već drugi dan sam imala koncert potpuno druge, autistične prirode u Njemačkoj, gdje je publika pomno slušala, a ja sam isključivo komunicirala samo s gitaristom i bubnjarom. Svemu svemu, sretna sam da s vremena na vrijeme imam i ovako direktnu i intenzivnu komunikaciju s publikom.

Živiš paraleno nekoliko glazbenih života…

Da, ali ne kontempliram previše o tome. Ni u jednom od njih nisam na silu, to ne bih mogla. Pitam se ponekad zašto radim ovo što radim. Odgovor je vrlo jednostavan – ono što me gura i motivira kroz dane isključivo je neki kreativan zvuk ili neka muzička ideja, koju tražim kroz projekte, kroz kompozicije, kroz eksperimente s glasom.

Može li se od tih života preživjeti u Berlinu?

Nekad je bilo kriminalno, sad je dobro. A znam i da će opet doći to manje bajno razdoblje. Ciklusi se izmjenjuju. U jednom periodu sam doslovno imala probleme s preživljavanjem, sad nemam. Tako je valjda kod svih glazbenika. Kad zaškripi, dajem satove pjevanja, nekako se snalazim. Najbitnije od svega je da postoji strast i da imam ideje.

Koja je sljedeća ideja?

Sevdah!

Jel’?

Da. Preciznije, planiram se pozabaviti jednim hommageom bosanskom sevdahu ili onome što se naziva „poravna pjesma“, čemu bih htjela pristupiti u jednom sasvim novom ruhu, više u dosluhu s eksperimentalnom glazbom, nego s onim što je danas uobičajeno, a to su tzv. world music obrade. Sevdah je jedna specifična glazbena forma koja me interesira već dugo. I sevdah, kao i pop izraz i jazz izraz zahtjeva specifičan kako pristup, kako formi tako i tehnici pjevanja.

Koliko si ovdje u Berlinu izolirana od naših hrvatskih društveno-političkih bedastoća?

Pratim, čitam, ali doziram. Ima dana kada sjedim i pročitam sve novine, naše i strane, i tada mi potreban gotovo čitav dan, ako ne i tjedan, da se odljutim od pojedinaca, od pohlepe, ograničenosti i predrasuda. Nervira me hrvatska politika, ali nervira me i Trump, nerviraju me Brazil i Venezuela, nervira me Sjeverna Koreja. Cijeli svijet me nervira.

Znači, nema bijega.

Nema!

  • 243
    Shares

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh