Jeraj ima rijedak talent prilagođavanja jezika svom nepripitomljenom toku besvijesti te tim postupkom postiže potpunu iskrenost svojih misli koju je istaknuo u naslovu zbirke.
(Ustao sam sat vremena prije Milene, tjedan je grbom tek zasrijedio. U stanu imam neke radove – mijenjaju mi prozore u bolje sutra – te sam stoga pohitao na radno mjesto kako bih u miru prije sirene u elektropapir stisnuo utiske o netom otisnutoj knjizi “kubičnoga čovjeka drugog vida, s jerajem u podznaku…”)
Vid Jeraj je, fizički koliko i zaslugama, istaknuta pojava na prvoj zagrebačkoj sceni slam poezije okupljenoj početkom novog stoljeća oko sveprisutnog Marija Kovača. Osim toga, Jeraj je i vješt saksofonist, ali i dubinski poznavatelj jazza, pogotovo onog avangardnijeg karaktera, kao i improvizacijske glazbe, pa možda upravo u tom grmu leži zec što čuva ključeve odgonetanja njegove knjige “Honesty International” koju je objavilo Jutro poezije.
Razlog tome djelomično nalazimo u činjenici da je Jerajeva poezija uglavnom srodnija eksperimentalnoj glazbi jednog Alberta Aylera nego nekim poetskim suvremenicima ili pretečama, pa je tako više po-jazz-ija nego pjesništvo; izričaj koji je često nemoguće, koliko i nepotrebno, “razumjeti”. Jeraj ima rijedak talent prilagođavanja jezika svom nepripitomljenom toku besvijesti. Upravo ovim postupkom, radije nego njegovom obrnutom inačicom, postiže potpunu iskrenost svojih misli koju je u naslovu zbirke istaknuo u njezinom međunarodnom obliku, premda se radnja njegovih vizija vrlo često odvija lokalno, na zagrebačkim ulicama kojima skejta između tramvaja.
Vidova snaga izričaja skrivena je u potentnim igrama riječi i nerijetko suludim asocijacijama koje niže nesputano. Neke od uvrštenih pjesama pamtimo još od njegovih davnih slemerskih nastupa, dočim su pak druge potpuno novog datuma što se dade iščitati iz spominjanja svježih fenomena poput korona-maski. Njegova uobrazilja kroz pedeset pjesama s naslovima često u simbolima (“&?=.”) ili nadrealističkim kobasicama (“u glasu koncila nikad otisnuta pjesma koju s pištoljem za pojasom u clevelandu čita jedna naša časna sestra”), divlja koridorima popularne kulture kao “južnoafričejskiji bizon” otrgnut s lanca, unoseći pjesnikove nedokučive vizije u područje javnoga.
O Jerajevim stihovima nije lako pisati, a pogotovo na nekakav standardan način, budući da njihovo čitanje poput zaraze oslobađa i misli čitatelja prilagođavajući ih autorovom zaigranom rukopisu. Tome svjedoči i pogovor knjizi Marije Dejanović jednako kao i, na moje vlastito iznenađenje, ovaj pokušaj recenzije. Vida je Jeraja, dakle, nemoguće i nepotrebno razumjeti; možda ga je dovoljno zamisliti. Ako su pjesnici, kao što nas uči Antun Branko Šimić, čuđenje u svijetu, Vid je jedan korak dalje. Jeraj je, da se poslužimo njegovim sintagmama, “zoon satyricon”, “Dinamov šal na tekmi Hajduka”, divovski džezer koji na techno partyju pleše rock do besvijesti.
(Jutro poezije, svibanj 2021.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.