‘Vinyl’ – ‘Goodfellas’ rock and rolla

U zagrebačkom kinu ‘Europa’ premijerno je prikazana prva (cjelovečernja) epizoda nove serije ‘Vinyl’ koja će se prikazivati na HBO televiziji. Produkciju i kreaciju ove serije koja se bavi jednim od najplodonosnijih razdobljima rock glazbe potpisuju Martin Scorsese i Mick Jagger.

'Vinyl'
‘Vinyl’

Godina je 1973., mjesto je New York. Vrijeme dok rock dinosauri poput Led Zeppelina gaze sve pred sobom, vrijeme kad New York Dollsi vladaju njujorškom underground scenom, vrijeme kad su se heroinske šprice i seks uzimali zdravo za gotovo kao opće dobro.

Netko bi rekao najbolje vrijeme za rock and roll. No i to vrijeme guralo je scenu 1950-ih i 1960-ih daleko od svoje moderne sadašnjice u ropotarnicu prošlosti i istim imperativima pokušalo dokučiti što donosi maglovita budućnost iza sljedećeg ugla. A budućnost je prijetila novim velikim preslagivanjima na sceni. Budućnost je nosila novi raskol (ili produbljivanje starog rasnog raskola), crna scena je nakon zvuka Motowna i Staxa iznjedrila disco kulturu – plesnu muziku zaraznih refrena i plesnog ritma, idealnih za cjelonoćni bijeg od ekonomske krize koja je tad tresla svetske centre moći, dok je bijela scena, nakon što su ljeta ljubavi stvorila nova polubožanstva i nova poslovna carstva, unijela u rock crnilo, pesimizam i destrukciju tj. došao je punk rock.

Skoro dvosatna pilot epizoda nove HBO-ove serije „Vinyl“ koju su producirali i osmislili Martin Scorsese i Mick Jagger upravo pod povećalo stavlja tu 1973. godinu, od koje ujedno i kreće radnja serije, gledajući je kroz prizmu fiktivne diskografske kuće American Century predvođene Richiem Finestrom kojeg glumi Bobby Cannavale.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Q_MIMaUS5XE[/youtube]

Period 1970-ih svakako je bilo i posebno inspirirajuće razdoblje Scorsesea i Jaggera koji su ujedno tih godina i sami bili akteri njujorške scene – grada koji je doslovce bio epicentar događanja, tj. svjetski centar rock and rolla. „Vinyl“ je tako ujedno i savršeno sredstvo kojim su mogli ispripovijedati romansiranu verziju svoje umjetničke mladosti, no na sreću to nisu učinili.

Jest da ima umjetničkih pretjerivanja u nekim stvarima, no navikli smo na Scorseseov potpis koji ne ide bez mafije, nasilja i lomljenja udova basseball palicom, čak ni kad je u pitanju pričao o diskografskoj industriji. Za Scorsesea je ustvari svaka njujorška priča umočena u biznis ujedno neraskidivo povezana s mafijom pa tako i diskografska industrija koja je upravo krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih naglo procvala – a gdje ima love, ima i mafije. No ono značajnije je da u „Vinylu“ ima rock and rolla daleko više nego u iti jednoj igranoj seriji ili filmu, u smislu da kreatori serije stalno nude na uvid definicije tog ujedno najujtecajnijeg društvenog pokreta XX stoljeća, posebnog duševnog stanja, a time i životne filozofije.

Rock and roll je stvar koja instantno udara u glavu, bez zadrške, a tako udara i „Vinyl“ gotovo u uvodnim minutama; kao združeni šut speedballa, New York Dollsa i potpunog brisanja bilo kakve političke korektnosti, na koju smo već odavno naviknuti u američkim serijama na malim ekranima. „Vinyl“ upravu u tom segmentu ‘smrdi’ kako treba u pravom duhu tog vremena, tj. bilo kakva korektnost te vrste hlapi nakok prvog poslovnog sastanka u seriji. Tako se Njemce i dalje mrzi zbog nacizma iz drugog svjetskog rata, kao što su komentari iz židovskog kuta gledišta jednog od aktera serije urnebesni. Fikcija je majstorski pretopljena sa stvarnim dokumentarnim momentima, posebice događaji u backstageu Madison Square Gardena s glasovitog koncerta Led Zeppelina iz 1973. gdje svatko tko je pogledao film „Song Remains The Same“ u „Vinylu“ tako jasno razaznaje (poznato) vikanje Petera Granta, jednog od najosebujnijih menadžera rock univerzuma, na zaposlene koji nisu u stanju spriječiti prodaju piratskog materijala unutar dvorane.

Nije propušten niti jedan detalj kako bi se postigla autentičnost, od prljavštine njujorških ulica iz tog perioda, za što se mnogi slažu da je upravo tada bio najprljaviji, do kostima i artefakata (posebice Bo Didleyeva gitara), tako da se može zaključiti da su Scorsese i Jagger okupili oko sebe tim rock fetišista koji su se guštali na svaki detalj.

Od izrečenih istina o samom glazbenom biznisu, već u prvoj epizodi nisu se štedjeli aduti; od malo uljuđeniea mafije koja drogom vrbuje glazbenike u diskografskom biznisu do hardcore mafije u medijima (u ovom slučaju vlasnik radio postaja), odvjetnici koji tijesno surađuju sa svima i otkidaju svoj komad plijena gdje god mogu, kao i monološko rešetanje detalja (Scorseseov specijalitet) o tome kako se sustavno pljačkaju glazbenici u tom poslu u kojem im se naplaćuje svaka sitnica kroz troškove, a uzima vrhnje kad imaju hit.

Zanimljivo je da u prvoj epizodi nije bilo ni „R“ od Rolling Stonesa, a nekako ih se ne može izbjeći u ovakvoj seriji u kojoj su se Jagger i Scorsese već u uvodu našalili na račun Led Zeppelina gdje bubnjara Johna Bonhama dočaravaju kao namrgođenog tipa koji se samo nešto došaptava s Robertom Plantom, a ništa ne izgovara. Moguće je da će prikazivanje dovesti do buđenja nekih starih razmirica i u sadašnjosti, što bi dodatno diglo prašinu.

Dakle, „Vinyl“ svakako nudi široki spektar uvida u najmoćniju čaroliju XX stoljeća u samom njenom epicentru, od ‘dobro čuvanog’ zakulisja do onoga što volimo nazvati duhom vremena. Glazbena podloga je izvrsna i zgusnuta do te mjere da kao gledatelj osjećate stalnu baražnu vatru zvuka, a svakako bi se dalo pričati i o edukativnom momentu, jer prošlo stoljeće je uistinu bilo stoljeće američke glazbe, a današnji vremenski odmak čini se dovoljnim da bi sami njegovi akteri mogli ispričati kvalitetnu priču. Po onome do sada viđenom „Vinyl“ je „Goodfellas“ rock and rolla.

Ocjena: 9/10

(HBO, 2006.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh