Slovenski kantautroski bard Vlado Kreslin posjetio je 23. izdanje Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu gdje je prikazan dokumentarni film “Pjevaj mi pjesmu” koji prati njegov život i karijeru, a ugodno smo dvodnevno druženje okončali razgovorom na ulaznim stubama Muzeja duhana u Ljubuškom.
Kako je najbolje opisati glazbu koju svira Vlado Kreslin?
Vlado Kreslin: U showbusinessu je kao u prodavaonici ploča, moraš biti svrstan pod neku etiketu, bilo country ili rock ili etno ili nešto peto. Jedan hrvatski novinar me intervjuirao u Rogaškoj Slatini, pa me pitao gdje bi mene svrstao. Nisam znao odgovoriti, pa je pitao konobara koji mu je rekao: “Nema tog žanra, to je Kreslin!”
Ovih dana kao da svi intervjui s tobom počinju tom nesretnom usporedbom s Bobom Dylanom. Obojica znamo da ne postoji “novi Dylan” i da nitko nije “slovenski” ni “hrvatski Dylan”, ali zanimljivo je možda čuti koja je geneza i tko ti je prišio titulu “slovenskoga Dylana”.
Vlado Kreslin: Kad je R.E.M. prvi put svirao u Kopru, moj bend Mali bogovi im je bio predgrupa, pa smo se tamo družili i razmijenili CD-ove. A onda kad je Chris Eckman radio ploču europskih autora, pitao je Petera Bucka znaju li nekog tko bi još bio interesantan iz Srednje Europe. Oni su mu rekli da ima tamo u Sloveniji jedan i uputili ga na mene. Nakon što smo se upoznali u Ljubljani, on je valjda njima rekao to je slovenski Dylan i to je tako ostalo. Nakon toga smo postali prijatelji, a on je i prepjevao moju pjesmu “Tista črna kitara” i još uvijek nekad zasviramo zajedno.
Spomenuo si Male bogove, s kojim još sastavima sviraš?
Vlado Kreslin: Najviše sviram s Malim bogovima, ali ponekad na većim koncertima nam se pridruže i pripadnici Beltinške bande, ono što je od njih ostalo. To su sad mlađi ljudi koji sviraju cimbale, trube i starinske prekmurske instrumente. Nedavno sam snimio live album s jednom odličnom grupom slovenskih virtuoza Teo Collori in Momento Cigano, to je sad u masteringu i stiže uskoro. Povremeno gostujem i mlađim izvođačima, pa sam nedavno nastupio s reperom Klemenom Klemenom, a svirali smo i s genijalnom grupom Prismojeni profesorji bluesa.
Mislim da možda našim čitateljima nije dovoljno poznata Beltinška banda, kako bi ih opisao?
Vlado Kreslin: To je na neki način bio politički bend. Malo se šalim, ali ne sasvim. Prije prvih demokratskih izbora u Sloveniji, moj najbolji prijatelj je bio vođa pokreta zelenih i kad sam svirao na nekoj njihovoj zabavi rekao mi je: “Moraš napraviti nešto prekmurske glazbe, inače ću te baciti u Muru! Treba nam neki bend koji će svirati na predizbornim skupovima.” Onda smo ih okupili za zelene. To su bili muzičari koji su karijeru počeli poslije prvog svjetskog rata u krčmi moga djeda, a sad, osamdeset godina kasnije, ja im se pridružujem i pjevam s njima prekmurske narodne pjesme i šlagere. U Sloveniji su me rokeri malo čudno gledali, što ja to sviram narodnu glazbu, ali za godinu dana napunili smo Cankarjev dom, svirali smo na festivalu WOMEX, svirali smo na Sziget Festivalu, na jazz festivalima po Njemačkoj. Čak smo i na Sedmoj noći svirali “My Way” s cimbalom, to je bio šok.
S pjesmom “Vse se da” si postigao prilično velik hit u Sloveniji. Riječ je o jednoj himni koja govori protiv političke apatije i letargije. Ali znamo kakav je narod i svaki put nas na izborima razočara. Kako ti nalaziš još uvijek vjeru u to da se stvari mogu promijeniti na bolje?
Vlado Kreslin: Znaš kako kažu “ako spasiš jednog čovjeka, spasio si cijeli svijet”? Za njega to i jest tako, one je sam cijeli svoj svijet. Da, ljudi su apatični, misle da ne mogu promijeniti ništa, ne da im se, ali na izbore barem treba izići. Kao što si vidio u filmu (“Pjevaj moju pjesmu”, op.a.) i priči kojoj sam u njemu ispričao onoj starici. Žena stara 103 godine me pita, a umrla je pola godine poslije toga, da joj kažem što je važno u životu kako bi to mogla uvijek pamtiti. Uvijek me to dotakne do suza. A kako na to odgovoriti? Možeš pričati pola sata ili izreći jednu rečenicu. Onda sam se sjetio jedne priče kad je moja najmlađa kći došla iz škole, a bila je drugi ili treći razred, i počela se smijati na neki neobičan način. Pitao sam je kako se to čudno smije, a ona mi je rekla da se smije kao Alan. “Kako se Alan smije,” pitam ja nju. A ona kaže: “Tako da i druge razveseli”.
Film smo vidjeli sinoć u Širokom Brijegu. Ti kažeš da ti ga je teško pogledati jer ga predobro poznaješ, ali koliko si zapravo zadovoljan s njim?
Vlado Kreslin: Malo je nelagodno gledati film o sebi, a i znam sve što smo snimili i znam što od sto sati snimljenog materijala nije unutra, pa mi bude žao i zbog toga. Svatko bi to drugačije napravio. To je plod rada redatelja, nije moje djelo; ja sam samo za dvije-tri stvari rekao da moraju završiti u filmu, ali inače me nije baš puno slušao. Da sam ja počeo intervenirati, ne bi tome nikad bilo kraja. Ali bez obzira što svaki put mislim da ga ne želim više gledati, kad ga pogledam svaki put zaključim da je film ipak dobar. Dobronamjeran je.
Imaš tri velika koncerta u Ljubljani u prosincu. Što planiraš na tome napraviti?
Vlado Kreslin: Već više od trideset godina održavamo te koncerte u dvanaestom mjesecu, kao točku na “i” za cijelu godinu. Počeo sam s Beltinškom bandom, a dosad je to već postala tradicija. Ti nastupi su uvijek unaprijed rasprodani i imam uvijek neke goste pa su tako nastupali Kemal Monteno, Šajeta, Vlada Divljan, Vlatko Stefanovski, Chris Eckman, Alan Taylor, Mary Coughlan i mnogi drugi, zbilja je svega bilo. Ove godine bit će mi gosti Teo Collori in Momento Cigano koje sam spomenuo, a izvodit ćemo materijal koji smo snimili na devet koncerata u petom mjesecu, budući da smo bili ograničeni vremenom zbog drugih stvari na kojima radimo.
Svirao si neki dan u Dublinu, kako je to prošlo?
Vlado Kreslin: Da, nastupao sam u jednom prilično kultnom pubu Cobblestone u kojem se po cijeli dan svira. Pored šanka je klupa i tamo svira svatko tko hoće. Ima i malo veći prostor za koncerte u koji stane 100-120 ljudi. Vjerojatno je bilo i Iraca, ali uglavnom su došli mladi Slovenci iz cijele zemlje, iz Corka i drugih udaljenijih mjesta. Odlično je bilo.
Kako to da rasprodaš tri koncerta zaredom u Ljubljani, a u Zagrebu te tako rijetko vidimo? Gdje je to zapelo?
Vlado Kreslin: U šestom mjesecu smo svirali na Ljetu u MSU, ali inače već stvarno dugo nisam bio u Zagrebu. Svirao sam par puta u Tvornici s bendom. I S Chrisom sam imao jedan koncert. Lakše dođeš ako te publika zna, a publika te zna ako te puštaju na radiju što se meni pokazalo dosta teško. Dallas i Croatia Records su mi oboje objavili ploče koje su bile pola na slovenskom i pola na hrvatskom, tako da imam tu podršku, ali rezultati izostaju. No nije kasno ni da se to promijeni.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
