Ne znam raste li to moja ljubav prema Kreslinovom opusu sa svakim koncertom ili doista svake godine kvaliteta programa nadmašuje prethodnu, pa mi se čini da smo sinoć i produkcijski i programski gledali možda i najbolji show unazad njegovih nekoliko izdanja.
“Sljedeće godine kad opet zahladi, po centru se prostre miris fritula, a na radiju po prvi put zapjeva Mariah Carey, morat ćemo opet do Cankarjevoga doma po najbolju dozu dobre volje u razdoblju blagdana,” tim riječima završio sam svoj prošlogodišnji report s tradicionalne trodnevne ljubljanske fešte Vlade Kreslina koju već više od tri desetljeća redovno sredinom prosinca održava uz maratonske koncerte svoje mnogoljudne skupine i gostiju u velikoj Galusovoj dvorani. I doista, zamirisale su neke nove fritule od 11 eura, a još ni Hans Gruber nije pao s tornja Nakatomi Plaza i već je bilo vrijeme da se organizira novi odlazak na Kreslinovanje.
Planovi za ovaj put krenuli su se kovati među društvom štovatelja Vladinog opusa čim je otpjevan pozdrav na njegovom ovogodišnjem zagrebačkom koncertu u Tvornici. Premda nedovoljno posjećen, taj nastup nas je učinio dovoljno gladnima doživljaja omiljenih pjesama izvedenih u idealnim uvjetima, u punoj dvorani obožavatelja, na golemoj pozornici na kojoj nema gužve ni za sedamnaest glazbenika (stalo bi ih i sto sedamnaest, ruku na srce) s audiovizualnom izvedbom dostojnom velikih svjetskih produkcija. Sve to, a još i više odigralo se sinoć u spektaklu koji je uspio nadmašiti i nade i očekivanja i najvećih optimista.
Kako bi se pripremio teren za ovogodišnje slavlje, netom prije objavljen je live album “Izštekanih 10: Poklon Vladu Kreslinu” s lanjskog koncerta u Kinu Šiška na kojem su brojne, uglavnom mlade zvijezde slovenske scene skinule kapu čovjeku sa šeširom, kao i za spot za pjesmu “Kdo bo šel” s aktualnog albuma “Kje si bla doslej” po kojoj je ovogodišnja fešta dobila ime, a otvorena je i prikazivanjem upravo tog videa na kinoplatnu.
Kad se ekran podigao, uslijedilo je prvo oduševljenje, pozornica s gomilom glazbala djelovala je poput nekog bara, osvjetljena prigušenim žutim svjetlom, a Mali bogovi i Vlado ušetali su na nju divnu baladu “S tabo je izi” koja mi je bolno nedostajala na setlistama nekoliko zadnjih koncerata gledao. Ne znam ime osobe koja je bila zadužena za svjetlo, ali ako je itko zna nek joj stisne ruku u moje ime, budući da se ne sjećam kad sam zadnji put u tolikoj mjeri oduševio tako pametno i ukusno odrađen posao po tom pitanju. A tu je onda i besprijekorna zvučna slika u kojoj svaki od deset ili više instrumenata dopire do vas u svakom trenutku.
Kreslin kaže da se trudi da koncerti u Cankaru ipak traju manje od tri sata, jer nikome nije udobno toliko dugo sjediti, a isto tako pokušava svaku seriju učiniti različitom od prethodne kako bi bilo zanimljivo, no s tolikom količinom hitova i pjesama koje narod voli, postoje očekivanja od svakog koncerta i točke koje se jednostavno moraju izvesti kako bi publika ostala zadovoljna.
Naravno da neke moraju otpasti, pa tako ovaj put nažalost nismo čuli “Preko Mure, preko Drave” i “Tisoč let” u kojima smo uživali primjerice na zagrebačkom koncertu, ali prostora se uvijek mora naći za “Tistu črnu kitaru” i moćnu “Reku”, kao i predivnoga “Ptiča”, pa su tako sve one ponovno bile među highlightima sinoćnjeg nastupa.
Od novih ulazaka na setlistu u usporedbi s lanjskim koncertom, u prvu polovicu koncerta ubačene su dvije jutarnje pjesme, “Nekega jutra, ko se zdani” i “Tvoje jutro”, a zatim i “Leti. leti” na kojoj je publiku najviše razveselio štimung majstor Malih bogova Luka Ovsec svojim plesom u kojem je oponašao let ptice. Uslijedila su zatim i prva gostovanja, ona Nine Gvardjančič koja standardno pjeva ženske dionice na “Kaj da ti prinesem, draga” (i kasnije na “Namesto koga roža cveti”), a zatim i Leopolda I., mladog repera koji je nakon Vladine izvedbe “Tiste zakartane ure” izveo i svoju preradu pjesme u kojoj je opjevao povijest srebrnoga sata prije nego će ona završiti u rukama djeda lirskog subjekta iz izvornog teksta, dograđujući tako poruku o besmislu rata.
Premda mi ne leži u potpunosti njegov izvedbeni stil, moram priznati da mi je ozračje ulaska zaraćenih strana koje je opisao u svom prequelu u sjećanje dozvalo filmski klasik Lewisa Milestona “All Quiet on the Western Front” i volio bih da je moje znanje slovenskog jezika ipak nešto bolje, jer sam sigurno u prijevodu uspio izgubiti još ponešto kvalitete njegove vizije ove pjesme. Nakon toga Leopold i Vlado izveli su i zajedničku zafrkanciju “Moja draga se rada slika,” nakon čega je uslijedila i tradicionalna pauza, pa zatim i jednako tradiocionalo marširanje limenog benda koje najavljuje povratak na pozornicu.
Drugi dio koncerta počeo je isto kao prvi, s “Kdo bo šel” ovaj put odsviranom uživo, a uskoro će ionako mnogoljudni sastav na pozornici proširiti i članoovi Beltinške bande, kad koncert uđe u svoj, recimo to tako, etno blok. O dogodovštinama njihove izvorne postave čuli smo u ovaj put nešto dužem čitanju anegdota, a dio njihovog instrumentarija prelit će se i u izvedbu “Bele nedelje”, prepjeva poznatog standarda “Gloomy Sunday” najpoznatijeg u jazz aranžmanu u kakvom ga je pjevala diva Billie Holiday, a koji je zvuk cimbala vratio geografski bliže njegovom stvarnom izvorištu, budući da njezina melodija dolazi od “Szomorú Vasárnap” kojoj je autor skladatelj Rezső Seress, pa je tako poznata i kao “mađarska pjesma o samoubojstvu”.
Kao što je to i običaj, atmosfera posebno raste u završnom dijelu programa, koji je otprilike krenuo s “Hej muzikanti” na kojoj su se kao i lani pridružile Marina Mårtensson i Ajdina Kreslin (ovaj put bez Masaye), da bi se zaredali hitovi “Z Goričkega v Piran” i “Od višine se zvrti”, prije zatvaranja seta s razuzdanom “Poj mi pesem”.
Bis je pak donio još tri dodatne pjesme, prvo “Še je čas” koju je Vlado odsvirao solo na gitari i usnoj harmonici prije nego mu se multi-instrumentalist Iztok Cergol pridružio na saksofonu, a zatim i Prešernov uglazbljeni sonnet “O, Vrba”, dok je za samo finale sačuvana “Ena pesem”. Nije trajalo, dakle tri sata, već dva i četrdeset minuta. Dostojno jednog Brucea Springsteena.
Nekako mi se događa da svake godine na “Vladojevu feštu” odem s nekim drugim od prijatelja, i svakom od njih bude toliko dobro da želi to hodočašće i ponoviti prvom prilikom. Osim toga, ne znam raste li to moja ljubav prema Kreslinovom opusu sa svakim koncertom ili doista svake godine kvaliteta programa nadmašuje prethodnu, pa smo sinoć i produkcijski i programski gledali možda i najbolji show unazad njegovih nekoliko izdanja. Ne preostaje mi ništa drugo nego da odmah postavim pitanje iz naslova: “Kdo bo šel z mano drugo leto?”