Vlatko Stefanovski uputio se na tradicijsko glazbeno putovanje samo s akustičnom gitarom u ruci. A s tog putovanja vratio se s punim naramkom izvrsnih glazbenih plodova.
Glazbenici s dugogodišnjim stažem na sceni dobro znaju za dva osnovna pravila koja kako pomažu u kreativnim krizama, tako i pobuđuju kreativnost. Prvo pravilo je: pojednostavni. Drugo: vrati se korijenima. I onda ‘nema zime’. Vlatko Stefanovski je na svom novom albumu „Mother Tongue“ tj. „Materinji jezik“, slučajno ili namjerno primijenio oba pravila.
Nakon brojnih suradnji, formi i stilova, koje je prošao tijekom svoje, 40 godina, duge karijere, odložio je električnu i uzeo akustičnu gitaru u ruke (naravno da mu to nije prvi put) pojednostavljujući i pristup time što je odlučio da neće bti nasnimavanja i uljepšavanja svega što je u jednom dahu, ili bolje kazano u jednom ‘tejku’ odučio snimiti u tom svojevrsnom dokumentarističkom pristupu.
Što se tiče povratka korijenima, malo je zemalja poput Makedonije s tolikim dubokim i neiscrpnim glazbenim vrelom ritma i zvuka. Kako je i sam Stefanovski naveo na omotu albuma, nije mu trebalo puno vremena da sve zgotovi, što samo upućuje na to da je ispiracija tekla poput čiste izvorske vode. Rezultat je ezoterični intimni album kojeg (oprobano) možete vrtjeti na repeatu i uživati u novom rukopisu starog tradicijskog pisma.
Pogodio je Stefanovski samu nutrinu, jer kad jednom zavrti neparne ritmove kroz prste potpuno postaje neprimjetno koliko neke skladbe uzimaju minutaže. Tako prva „Bistra voda“ traje sedam i pol minuta, a „Makedonsko devojče“ nakon nje, minutu manje. Pored njih na albumu su se našle i tradicionalne „Jano mori“, „Dimitrije, sine Mitre“, „Ogreala mesečina“, „Kasapsko oro“ i „More sokol pie“, te „Pelistersko oro“ (T. Ognenovski) i „Zošto si me majko rodila“ (S. Teodosievski), a jedina koja geografski iskače iz koncepta je Bregovićeva „Uspavanka za Radmilu M.“ koju je Stefanovski oplemenio decentnim makedonskim zvukovnim ornamentima, nedozvoljavajući joj da po bilo čemu iskače iz konteksta albuma „Mother Tongue“.
Jedini slabiji moment albuma je „More sokol pie“ u kojem vokalno gostuje Rade Šerbedžija koji se općenito posljednjih godina hvata pjevačkog mikrofona kad god mu se za to ukaže prilika. No uvijek se iznova i iznova pokazuje i dokazuje da je njegova ‘žica’ glumačka, a ne pjevačka. Da je bar nekom srećom bio narator u „More sokol pie“, a ne da je glumio prehlađenog romskog pjevača, album bi bio za čistu desetku, no valjda i to spada u Vlatkov dokumentaristički pristup kad su Šerbedžijina karizma i pjevačka želja tolike da mu se, eto, progleda kroz prste kakav god trag ostavio.
Jaku poveznicu s tradicijskim glazbenim jezikom Stefanovski je postigao i na coveru odabravši fotografiju svoje majke Nade Stefanovski s gitarom u ruci, koja je u kasnim 1940-ima igrala Mašu u Tolstojevom komadu „Živi leš“. Dokaz kako je artistička crta u obitelji Stefanovski također tradicijski element.
Ocjena: 8/10
(Croatia Records, 2017.)