Neuobičajeni umjetnički performans dogodio se u utorak u zagrebačkoj galeriji Lauba, a oko dvjestotinjak posjetitelja svjedočilo je stapanju zvuka četiri saksofona i jedne majstorske slikarske ruke.
Zagrebačka galerija Lauba sve više naginje i ka koncertnom prostoru. Ok, ne onom klasičnom obliku koncerta kakav svi dobro poznaju, već onog alternativnog, kad je glazba samo još jedna dimenzija izloženog, tj. onoga što se događa u prostoru. Nakon Cinkuša koji su taj novi i za kulturu ovog grada, svakako zanimljiv prostor, protresli nedavno svojim ruralnim ritmom, u utorak je u galeriji „na kraju“ zapadnog dijela grada priređen ultimativni glazbeni perfomans.
Zasvirao je američki Tiptons Sax Quartet uz čiju glazbu je slikarski performans imao Danijel Žeželj, jedan od naših najuspješnijih strip crtača i ilustratora koji živi na relaciji New York – Stari kontinent. Ženski Tiptons Sax Quartet koji čine Jessica Lurie, Amy Denio, Sue Orfield i Tina Richerson nije klasični jazz kvartet. Dapače iznimno je neobičan jer sve glazbenice sviraju isključivo saksofone, a također se odlično snalaze i u vokalizama, dok stilski hrabro ulaze u mnoge žanrove world musica, rumbe, itd.
Danije Žeželj je životni partner saksofonistice Jessice Lurie (možda će se rijetki sjetiti kad je prije desetak godina po prvi put zahvaljujući Danijelu zasvirala sa svojim tadašnjim bendom Living Daylights u zagrebačkom KSET-u, koji je usput rečeno bio izniman), stoga je njihov zajednički glazbeno-ilustratorski nastup dobro uigrana stvar, koja koliko je umjetnički slobodna toliko je interpretativno skladna i točna, jer onog trenutka kad Danijel završi svoj dio slikarsko-ilustratorskog nastupa, tada staje i glazba kvarteta koliko god se do tada činilo kako ove dvije stvari samo nadahnjiji jedna drugu bez točno određenog konteksta vremena.
U Laubi je Žeželj kombinirao dvije tehnike. Prvotno kredu na ploči da bi se potom počeo izražavati soboslikarskim valjcima i bojom s jednako preciznim, oštrim i brzim zamasima ruke. Slike koje su nastajale u kredi i kasnije u dvije boje u početku su se činile nepovezanim potezima koji su iznenada dobivali konture i potom značenje, često samo jednim njegovim pokretom ruke.
Žeželj je u prvom dijelu bio inspiriran psima, da bi u završnici sve progutao marvelovski skok divlje mačke. Iako su Tiptonsi i Žeželj ovu vrstu nastupa do sada izvodili na najrazličitijim mjestima od kazališta, crkvi i skvotova, čini se da je galerija za ovu vrstu združenih umjetničkih formi prirodno stanište.
Bravo za Laubu, čiji stručni tim itekako dobro zna kako uhvatiti ono neuhvatljivo u modernoj umjetnosti. Tko kaže da je periferija dosadno mjesto za život?