Dani šoka danas su uglavnom iza njih, pa je u fokusu, kako i treba biti, ostala samo muzika.

“Bili smo rock bend, imali hitove i onda smo odjednom postali dinosauri. Ali ako preživiš razdoblje u kojem te smatraju dinosaurom, postat ćeš legenda”, komentirao je svojedno Pete Agnew, basist Nazaretha, karijeru svog benda, a te riječi prilično su dobar opis svega što je u ovih 40 i kusur godina prošao W.A.S.P.
Već prvi album, koji su u utorak u Boogaloou odsvirali u cijelosti, donio im je pjesme koje su dobacile i do mnogih kojima heavy metal nije previše značio, sljedeća izdanja “The Last Command”, “Inside the Electric Circus” i “The Headless Children” dodatno su im zacementirala status, no pojavom grungea su, kao i većina njihovih hard rock/heavy metal suboraca, završili daleko u drugom planu. Ovaj nastup vratio nas je u vrijeme netom prije nego što su Nirvana, Pearl Jam i ostatak ekipe iz Seattlea preko noći osvojili rock scenu, a to u prijevodu znači da su najnovije sinoć odsvirane pjesme snimljene davne 1989. godine.

Uvjeren sam da to nikom u rasprodanom klubu nije smetalo, posebno jer W.A.S.P., koji uz vječnog Blackieja Lawlessa čine solo gitarist Doug Blair, basist Mike Duda i bubnjar Aquilles Priester, trenutno dosta moćno zvuči. Koncert je bio podijeljen na izvedbu kompletnog eponimnog prvijenca i bisa s nekim od najpoznatijih im i najboljih stvari kao što su “Inside the Electric Circus”, žestoka obrada “Real Me” The Who, balada “Forever Free” ili “Blind in Texas” kojom su se i oprostili od nas.
Debitantsku ploču W.A.S.P.-a većina kritičara ne ubraja među njihova najjača ostvarenja, djelomično i zbog pretanke produkcije za takav bend, ali je istovremeno sadržavao nepoderive “I Wanna Be Somebody” i “L.O.V.E. Machine”, inače naslijeđenu od Blackiejevog bivšeg sastava Circus Circus. U tom se odabranom društvu svakako nalazi i laganija “Sleeping (In the Fire)” koja me sinoć podsjetila na izvedbu s izvrsnog koncertnog albuma “Live… In the Raw”, a u utorak nisu puno zaostajale ni “School Daze” i “On Your Knees”. Ova posljednja, kako nam je ispričao Lawless, već godinama otvara njihove koncerte, zbog čega nije znao kako će ih na aktualnoj turneji započinjati s “I Wanna Be Somebody”. Turneja, uzgred budi rečeno, završava ovaj tjedan, i to nakon što su na njoj proveli punih 14 mjeseci.

Vezano za Blackieja, on se i sa 69 godina dobro drži premda dio refrena često prepušta Blairu i Dudi, a njegov legendarni napukli vokal povremeno dobiva pomoć i u obliku backing trackova. Važno je napomenuti i da je opus grupe, barem onaj iz osamdesetih, sasvim solidno ostario, vjerojatno i zato što su zahvaćale širi spektar publike i bile prihvatljive kako pravovjernijim metalcima koji su se kleli u Judas Priest i Iron Maiden, tako i od onima sa suprotnog spektra, fanova glam metala i sastava poput, primjerice, Quiet Riot ili Mőtley Crue.
W.A.S.P. se nekad ubrajalo i među shock rokere, ponajprije zahvaljujući njihovim nastupima na kojima je bilo eksplicitnih prizora, giljotina i hektolitara lažne krvi, što ih je činilo jednom od omiljenih meta Tipper Gore i njezine Parents Music Resource Center organizacije koja je pokušavala cenzurirati omote i stihove albuma popularnih izvođača. Ozloglašenost grupe dosegnula je još višu razinu nakon nastavka dokumentarca “Sumrak zapadne civilizacije“ u kojem tadašnji gitarist Chris Holmes mrtav pijan trabunja u bazenu, i to u prisustvu svoje majke. Danas je sve to uglavnom iza njih pa je u fokusu, kako i treba biti, ostala samo muzika.
Sinoćnji heavy metal flashback odveo me u završne godine osnovne škole, kada su mi W.A.S.P. predstavljali puno više od običnog benda i kada sam njihove pjesme slušao do besvijesti. U Boogaloou sam u dosta navrata osjetio isti gušt kao tih dana, a to je ujedno i najveća pohvala koju sam mogao dati.
























