U tzv. Četvrtoj fazi Marvel je dio sadržaja prebacio s velikih na male ekrane, a sudeći po ovoj seriji, nije izgubio ni na kvaliteti ni na napetosti.
“WandaVision” u naslovu skrojenom od imena glavnih likova Wande (Elizabeth Olsen) i Visiona (Paul Bettany) ima igru riječi, pa bismo to mogli prevesti i kao “wandavizija”, što bi odgovaralo sadržaju serije kao televizijskog programa, ali bismo oduzeli važnost muškog protagonista Visiona, ali i njihove ljubavne veze. Ako ste pratili Marvelove filmove, znate da je Vision, poput Olivera Dragojevića, već dvaput umra, a njegovo pojavljivanje u ovoj seriji je jedna od misterija koje se do kraja trebaju razriješiti.
Serija u svojih devet epizoda odaje počast razvojnim koracima američkih humorističnih klasika pa su prve tri epizode crno-bijele, tek s pokojim detaljem u boji koji daje naslutiti da nešto sa svijetom koji promatramo ne štima. Slijede epizode iz sedamdesetih, koje će možda biti teže prepoznatljive domaćim gledateljima, ali dok dođemo do onih iz osamdesetih i devedesetih, a pogotovo do onih iz dvijetisućitih, poprilično je lako skužiti uzore koje “WandaVision” kopira. Navodimo ih redom: The Dick Van Dyke Show, I Love Lucy, Bewitched, The Brady Bunch, Family Ties, Rosanne, Puna kuća, Malcom u sredini, U uredu, Moderna obitelj…
Uz estetiku humorističnih serija koja pokriva uvrnutu radnju unutar heksagonalne strukture (Hex) koja je obavila gradić Westview i sve njegove stanovnike, paralelno pratimo događaje izvan Hexa i skupa s agentima raznih stvarnih i marvelovskih agencija pokušavamo dokučiti zašto je Hex tu i kako se stvorio. Kako je serija izlazila epizodično, iz tjedna u tjedan, tako je bilo prostora za teoretiziranja i opsesije detaljima. Međutim, fanovska predviđanja su dvosjekli mač: iako jamče da će svaka sljedeća epizoda imati dobru gledanost, ipak postoji rizik od razočaranja ili čak bijesa tih istih fanova ako se njihova očekivanja ne ispune. A “WandaVisionu” se upravo to dogodilo. Previše naklapanja i teoretiziranja nabilo je pritisak na samu radnju, a činjenica da je njezin rasplet bio tipično marvelovski, s epskim borbama na kraju i jednodimenzionalnim pogledom na heroje i zlikovce, sigurno je razlog zašto ocjena ove serije nije nešto viša, iako joj je izvedba na razini Marvelovih blockbustera iz prethodnih faza.
“WandaVision” bi se mogla klasificirati i kao parodija, ali s obzirom da standardne figure i trope humorističnih serija više modernizira nego što ih izvrće ruglu, bolje bi bilo reći da je ustvari homage. Pritom glavni glumci zaslužuju sve moguće pohvale; Elizabeth Olsen kao Wanda i Kathryn Hahn kao znatiželjna susjeda Agnes savršeno su skinule intonaciju i mimiku domaćica iz serija šezdesetih, a Paul Bettamy je napokon dobio prostor da pokaže svoj raspon kao Vision, za što u Marvelovim filmovima dosad nije imao prilike, jer je bio tek sporedni lik. S druge strane, glumci koji su izvan Hexa, odnosno u današnjem vremenu, svoje likove odigrali su poprilično ziheraški i među njima se ističe samo Teyonah Paris kao Monica Rambeau, ali njezin lik je plošan i stereotipičan pa ćemo za uživanje u njezinim izvedbama ipak morati pričekati neki sljedeći Marvelov film, najvjerojatnije “Kapetanicu Marvel 2” (u prvom filmu se pojavljuje kao kći sporednog lika). Najveća zamjerka je što se lik Monike Rambeau prvo pojavljuje kao kritika tokeniziranim tamnoputim likovima (stereotip “black best friend”), da bi u posljednjim epizodama i sama postala ono što kritizira.
Iako su zadnje dvije epizode nešto slabije, “WandaVision” je i dalje odlična serija koja neće razočarati većinu fanova superherojskog žanra. Istovremeno, možda će privući i novu publiku među ljubiteljima humorističnih serija kojima bi moglo biti zanimljivo vidjeti klasike sitcoma u suvremenom ruhu. Ipak, daleko najjači adut ove serije su glumci, a pogotovo glavna glumica Olsen, koja je u ovoj seriji nadmašila samu sebe i pokazala da može na svojim leđima iznijeti zaokruženu priču, a istovremeno biti i heroj i žrtva.
Ocjena: 8/10
(Marvel / Disney +, 2021.)