30. Wave Gotik Treffen privukao je i ove godine more ljudi u crnom.
U jutarnjem autobusu iz Leipziga za Berlin sa zadnjeg sjedala zbrajamo neprirodne boje kose putnika ispred nas. Tamnomodra, bijela s tirkiznim vrhovima, jarko zelena, jarkocrvena s crnim na glavi djevojke s nebrojenim tetovažama po rukama, toliko ih je da izgledaju kao rukavi. Svi su se oni kao i mi u utorak 1. lipnja na kolodvor dovukli s crnim podočnjacima, zijevanjem i smiješkom. Bili smo tako smrtno umorni. Do idućeg dana iscrpljenost će nestati, uspomene će polako sjesti i počinje odbrojavanje za Wave-Gotik-Treffen 2024.
Pet dana prije, nulti dan festivala, u četvrtak navečer, WGT-ove je hodočasnike sa svih kontinenata u lajpciškim tramvajima pozdravljala glasovna poruka: „Dragi gosti, dobro došli na Wave-Gothik-Treffen“.
Već mjesecima dugogodišnji su (neki i višedesetljetni) posjetitelji po društvenim mrežama davali savjete – nosite udobnu obuću, pijte puno vode, složite kostime unaprijed (preporučeno je pet – četiri večeri festivala + jedan ekstra), slale su se slike hrpa teških čizama, opasnih cipela sa šiljcima i visokim petama, kofera prepunih crne odjeće. Šivali su se novi dramatični outfiti, naručivale krune, lanci, maske, umjetni dreadlocksi. I sav se taj raskoš od 25. do 30. svibnja prelio na ulice Leipziga, u koncertne dvorane, klubove, muzeje, parkove – naravno i na groblja, omiljena mjesta za šetnju i fotografiranje.
Čemu se najviše veselite na 30. WGT-u?, pitao je administrator zatvorene Facebook grupe. Moru predivnih ljudi u crnom, odgovorio mu je naš američki prijatelj Robert kojeg smo sreli dok je svojim pratiteljima radio livestream na jednoj društvenoj mreži uoči koncerta Front 242 na najposjećenijoj lokaciji i u najvećoj gužvi – sajamskoj dvorani Agri na kraju grada. Robert dolazi s društvom čak iz Washingtona već godinama, a hotel za iduću godinu već je rezervirao.
Ove godine, izbrojili su organizatori – bilo je oko 20 tisuća posjetitelja, kao i u godinama prije izbijanja korone. Ali sigurno su bile još tisuće onih koji nisu došli na petodnevni festival (za koji je ulaznica nemalih 170 eura) već samo u grad – da sudjeluju u teatru na otvorenom, obuku najluđu odjeću i utope se u crnom šarenilu – ako je to uopće moguće tako nazvati.
Raspored jubilarnog 30. WGT-a bio je toliko zgusnut da za ono najbolje, sjedenje u sajamskom kompleksu Agra i promatranje tisuća ljudi u najluđim opravama – gotovo da nije bilo vremena.
Ove se godine doduše očekivalo nešto posebno – jer koliko ima festivala koji dožive 30. izdanje? Velikih izvođača na rasporedu – poput Siouxsie Sioux koja je nakon mnogo godina upravo bila na turneji – nije bilo. A prvi je dan festivala (ali nevezano uz njega) upravo Depeche Mode imao koncert u Leipzigu. Rijeke ljudi u majicama Depeche Mode tekle su prema Red Bull dvorani dok smo išli na drugu stranu po svojem rasporedu.
Viktorijanski piknik, formalan početak festivala petkom poslijepodne, ove je godine doslovce nakrcao sunčani park Clare Zetkin – na tisuće savršeno obučenih ljudi ljudi šetalo je ili sjedilo na dekicama na travi, za savršeno aranžiranim stolovima s voćem, cvijećem, kolačima, mrtvačkim glavama, krznom, lancima, lijesovima, starinskim dječjim kolicima (u kojima su bila djeca ali i nekakve zlokobne lutke).
U svom tom šarenilu primijetili smo i kako je svake godine sve više posjetitelja u military style odjeći koja podsjeća na njemačke carske i nacističke uniforme.
Svake su se večeri koncerti održavali na desetak lokacija, pa kad se tome pribroje i DJ setovi i kazališne i operne predstave i svi tulumi po lokalnim barovima cijeli je grad 24 sata pulsirao, pjevao i plesao. Ukupno je bilo 210 izvođača, od čega troje iz Hrvatske – umaška Manntra svirala je na open air festivalu Heidnisches Dorfu, a labinski Loell Duinn imao je čak dva nastupa. A Zagrepčanin Miljenko Rajaković, pionir industrial/electro i alternativne scene poznat kao DJ Mary, imao je nastup u sklopu projekta dark ambient ritual glazbe TeHÔM. Bio mu je to treći nastup u sklopu WGT-a.
Tih smo dana u manjim dvoranama – prekrcanim, žalili su se mnogi – gledali ne toliko poznate ali zanimljive dark wave izvođače – prve večeri u Stadtbadu bio je to francuski Minuit Machine, izuzetno precizne i nabrijane djevojke koje izgledaju kao ozbiljne studentice medicine. Potom islandske Kaelan Mikla, s umjetnički razmazanom šminkom i odličnim osvjetljenjem napravile su pravi show i raspjevale cijelu dvoranu. I australski Buzz Kull, kojeg zapravo čini jedan izvođač sa svojim računalom i ritam mašinom – i koji nije bio na mjestu duže od pola sekunde tijekom cijelog koncerta.
Za to vrijeme ispred dvorane rastao je red o kojem nismo imali pojma dok nismo izašli na zrak – uredan red sa stotinama ljudi, provjerili smo, vijugao je oko bloka zgrada. Nitko se nije pokušavao progurati ni galamio. Koliko ljudi izađe, toliko i uđe, žene s krunama na glavi i muškarci s latex maskama stajali su mirno pored odrpanih punkera i pomicali se korak po korak prema ulazu. I to se ponavljalo tijekom cijelog WGT-a – trebalo je doći još za dana da bi se na miru moglo ući u manje dvorane za tisuću do dvije gledatelja.
Iste je prve večeri festivala u najvećoj dvorani Agri nastupala njemačka eurovizijska nada – heavy metalci Lord Of The Lost. Na Euroviziji su bili ismijani, kao posljednji na ljestvici daleko lošije plasirani od našeg Leta 3, ali WGT je ipak njihova domaća publika pa su napunili Agru bez problema.
Idućeg dana u Haus Leipzig, gledali smo nizozemski postpunk/dark wave bend Bragolin koji upravo priprema turneju za srednju i južnu Europu pa ih možda vidimo i u Zagrebu. Pa trk na drugi kraj grada u Agru da vidimo headlinere – njemačke future pop zvijezde Covenant i belgijske rodonačelnike EBM-a još iz osamdesetih – Front 242. U prostoru za fotografe guralo ih se 30ak, ogromna sajamska hala bila je prepuna.
Nakon njih, u pola noći, presvlačenje pa na treći kraj grada na Obsession Bizarr, fetiš party o kojem smo mjesecima raspravljali s našim zagrebačkim prijateljima kojima je jubilarni WGT bio prvi u životu. Dress code je strog, guma, PVC, koža, užarili su nam se mobiteli od čekiranja tko će što obući i hoće li nas zlovoljni redari uopće pustiti unutra – bili su blagonakloni i iz čarobnog Volkspalasta s visokim stropovima i dvije dvorane s raznim vrstama elektroničke glazbe izašli smo kad je već svanulo. 14 sati kasnije bili smo opet na istom mjestu radi smirenije glazbe s više gitara i shoegazea – norveški post-punk Antipole i britanski KVB.
Gradski je muzej kao i dobar dio lajpciških muzeja bio besplatan za posjetitelje festivala. Ove godine u posebnoj su prostoriji organizirali predavanja, među ostalima o kriminologiji, i o ženama u gotičarskoj umjetnosti. I opet pred ulazom red od 30 metara, svi tiho stoje i ne buni se nitko osim nas. Usprkos novinarskim iskaznicama ne puštaju nas unutra, ima samo 40 mjesta, kaže nam čuvar, ne daju vatrogasci da bude previše ljudi.
WGT je mnogo festivala pod kišobranom jednog. Tko je došao radi ležanja na travi i slušanja srednjovjekovne folk glazbe – nije se trebao maknuti iz Heidnisches Dorfa odnosno Pagan villagea. Danju je to prekrasan prostor na šumskoj čistini i vrlo opuštenom ekipom u srednjovjekovnom stilu. Tamo smo pogledali švicarski Koenix koje opisuju kao srednjovjekovni folk – uz gajde, buzuki i vesele plesačice zaljuljali su i nasmijali i najuštogljenije gotičare. Tko je htio slušati gitarsku muziku ili metal na više je lokacija imao dovoljno opcija da ne vidi ni ne čuje ništa izvan toga.
Zadnju večer odlučili smo se za old school – dva benda stara gotovo 4 desetljeća. Prvo EBM i nabrijani Front Line Assembly, a na samom kraju – gothic rock i The Mission. Nedavno su gostovali u Zagrebu, pjevač je imao istu košulju kao i na zagrebačkom koncertu, a oni koji su bili na oba – kažu da su u Leipzigu bili neusporedivo bolji.
Ispred nas oduševljeno se razbacalo dvoje tamnokosih mlađih ljudi, pitamo ih odakle su – čak iz Mexico Citya, i oni su u domovini nedavno gledali Mission, prvi put su na WGT-u. Rekao je da je poznati DJ i pružio nam naljepnicu s umjetničkim imenom uz poziv da ga pratimo na Instagramu.
Poslije koncerta po cijelom gradu pune se klubovi, završni partiji traju do jutra, da bi se uopće ušlo u legendarni Moritzbastei čeka se u redovima i po pola sata.
Tri sata sna kasnije u prepunom smo autobusu za Berlin. Na Alexanderplatzu sve se te šarene glave u crnoj odjeći razilaze, svatko na svoju stranu države, kontinenta, svijeta. Do iduće godine.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
