Nekad vas osjećaj adventa zatekne tamo gdje mu se najmanje nadate… Daleko od štandova s kuhanim vinom i kobasicama.
Kao da su se i vremenske prilike naštimale za ugođaj koji su u ponedjeljak u Močvaru donijeli američki bend Widowspeak i belgijska kantautorica Camille Camille. Kišu koja je tjednima padala zamijenio je prvi vedri i hladni zimski dan. Močvara kao da je postala topla kolibica, a ulogu toplog pucketavog kamina uz koji ljudska duša lelujavo pluta u mislima imao je te večeri bruklinški sastav Widowspeak predvođen pjevačicom Molly Hamilton i gitaristom Robertom Earlom Thomasom.
Početak tog ugođaja donijela je mlada belgijska kantautorica Camille Camille, nekako podsjetivši i na početke našeg kantautorskog vala koji je krenuo iz raznih gradskih intimnih kutaka prošlog desetljeća, kad su ženski vokali i akustične gitare donosili jasne i ogoljene emocije. I bili sasvim dostati u svojoj misiji.
Takva je bila i Camille Camille – sjetna i sanjiva glasa koji poput puževa ticala reagira na okolni svijet i senzulano ga preslikava u zvuk. Bez potrebe da napuni pluća i iz sebe pusti snažan glas, već uvijek meko poput vode koja se slijeva u svaku pukotinu na putu, kao da zna da se najsnažnije emocije prenose tiho, skoro polušaptom, vilinski ugođenog glasa i nepogrešive izvedbene harmonije. Zagrebačka publika dobila je čak i pohvalu od pjevačice za slušanje u tišini i bez pozadinskog žamora, ali i to je sinoć bila specifična situacija, jer probralo se onih koji su znali na što dolaze, a to je uživljeno slušanje glazbe, a ne prilika za čašicu razgovora. Autorski repertoar Camille Camille najvećim dijelom je na engleskom jeziku, a samo je posljednja koju je izvela bila na francuskom i to je ipak možda bio najjači moment jer kao da se izvedba smisleno produbila i emocije iz srca jače prostrujale. Kantautorica je rekla da se pjesme zove „J’ai rêvé“, a potom pitala publiku kako se na hrvatskom kaže: „sanjala sam“.
S izlaskom grupe Widowspeak, pravo sanjanje je tek bilo započelo kad su zasvirali „The Jacket“, a potom i „The Good Ones“, čime je bilo jasno da ni u Zagrebu neće odstupiti od set liste koju nepromijenjenu izvode na ovogodišnjoj europskoj turneji. U tom trenutku auditorij Močvare bio je pun taman koliko treba, ni u jednom kutku nije nedostajalo publike, a opet nije bilo stisnuto toliko da se ne može proći.
Molly Hamilton i Robertom Earl Thomas kao da su bili povezani nevidljivom pupčanom vrpcom, tj. on kao da je gitarom pratio svaku njenu mikro promjenu, jer nekako je sve bilo i svedeno na mikro promjene. Naime, pratnja tog kvinteta odlikuje se izuzetnom toplom, pitkom i pjevnom atmosferom dok glas Molly Hamilton na to dolazi izuzetno smireno i tiho. Kako da je samo njena visoka laga, tj. boja glasa, drži na površini da se ne utopi u pratnji koja također kao da se na momente trudi svirati što tiše može.
Dakle, uhu ugodan organski dreampop koji da slučajno ima drukčiji pristup glavnog ženskog vokala bi vjerojatno izgubio svoju auru. Tako da se i slušateljsko uho tu upravo treba prilagoditi na dinamiku takvog nastupa, jer isprva može bilježiti da tu i nema previše promjena od pjesme do pjesme, no kad s laganim odmakom dođe prilagodba na mikrostrukturu, cijela stvar nevjerojatno živne kao kad se ubace treščice na žar.
Widowspeak su tu dakle majstori svog sanjivog žanra, te su tijekom jednoipolsatnog nastupa polako ali sigurno vodili cijelu stvar do katarze, dok sve i vizualno bilo pojačano reflektorima koji kao da su unosili decentnu polarnu zelenkasto-plavu svjetlost u prostor Močvare. U posljednjoj „Money“ Robert Earl Thomas je posegnuo i za hendrixovskim leđnim soliranjem gitare koju je podignuo iza vrata. Taj zadnji tuš bio je možda i najglasniji moment koncerta i bio je nešto poput stava i izjave do kud bi se moglo ići u decibelima da se tu ne radi o dreampopu. Bis je očekivano pripadao klasiku „Wicked Game“ Chrisa Isaaca koji je svojevremeno omađijao i redatelja Davida Lyncha svojim imidžom sjetnog rockabilly buntovnika koji se pojavio na sceni kad je njegovo vrijeme po svim parametrima bilo već desetljećima svršeno prošlo vrijeme.
Taj jedini cover u izvedbi Widowspeaka bila je možda i najbolja izvedba uživo te pjesme od strane nekog izvođača što su je čule uši autora ovog teksta, a nije da ih se nije naslušao. „Wicked Game“ bio je saliven za izvedbu Molly Hamilton. Unijela je u pjesmu lynchovski štih, točno onaj kakav je imala Isabella Rossellini u izvedbi pjesme „Blue Velvet“ u istoimenom filmskom klasiku. Da se na izlasku iz Močvare nekim slučajem još bio našao neki usamljeni prodavač ušećerenih badema bio bi to možda i pravi filmski adventski osjećaj oživljen na trenutak u stvarnosti. No i bez tog detalja, Widowspeak su uspjeli sinoć udahnuti neku ljudski toplinu i utjehu kroz pjesme koje govore o tuzi, samoći i prekinutim vezama.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
