Wilco su Zagrebu sinoć poklonili jedan prekrasan koncert za pamćenje u divnom velesajamskom prostoru kojega bi svakako trebalo više koristiti u ovakve svrhe.
Ako vas kojim slučajem, poput mene, kroz život prati slatko prokletstvo opsjednutosti glazbom do te mjere da pamtite što ste slušali u kojoj prigodi i koji je soundtrack obilježio neke ključne trenutke u vašem životu, onda vam je zasigurno poznat onaj osjećaj slatkog iščekivanja popraćenog obaveznim ježenjem kada saznate da jedan od vaših omiljenih bandova svira u vašem gradu. Bude ta senzacija popraćena i nekim iracionalnim ponosom što na glazbenoj karti svijeta grad u kojem živite ne predstavlja zadnju rupu koju veliki i važni bendovi zaobilaze, pa na trenutak zaboravite da potječete iz malene, nesređene i malograđanske sredine u kojoj zapravo ništa ne štima, a vjerojatno nikada i neće.
Tako sam se otprilike osjećala kada sam prije nekoliko mjeseci čula da je Wilco Multikulturi potvrdio svoj dolazak u Zagreb, u sklopu turneje kojom promoviraju svoj posljednji album “The Whole Love”. Ljubav prema ovom bendu razvila se brzo i nekontrolirano, kao što to s ljubavi obično i biva; zašamara vas onda kada joj se najmanje nadate, zaskoči vas kad ju ne očekujete, s tom razlikom što je glazbena zaljubljenost rijetko iracionalna i neobjašnjiva, za razliku od zaljubljenosti koju čovjek osjeća prema nekoj osobi. Svatko tko voli neki sastav, točno zna zašto ga voli, čak i ako ne zna točno opisati ljubavnu motivaciju. A meni, odgojenoj u rokerskoj obitelji, okruženoj kolekcijom ploča i gitara, nikada nije bio problem priznati da u recentnoj muzici volim retro zvuk, onaj koji me podsjeća na neke od najdivnijih bendova iz 60-ih i 70-ih na kojima sam stasala i gradila svoj glazbeni ukus. Zato kad čujem bend poput Wilca, ono što zapravo prvo čujem jest činjenica da smo Jeff Tweedy i ja otprilike podjednako zaljubljeni u Beatlese, Beach Boyse, The Band, Neila Younga i Television. Kada, pak, slušam tekstove Wilca, kojima dominira ljubavna tematika prepuna književnih referenci, zaključujem da je autor ne samo naslušan, već i načitan čovjek s kojim i u književnosti dijelim sličan ukus, pa ako polazimo od toga da se najčešće, koliko god to ne volimo sami sebi priznati, zaljubljujemo u svoj vlastiti odraz u nekome, onda je ljubav prema Wilcu zapravo vrlo logična.
Koncert je prvotno trebao biti održan u Aquariusu koji je, po mom mišljenju, od preuređenja postao klub kojega, kada su koncerti u pitanju, treba zaobilaziti u širokom luku, ako vam je bitna kvaliteta zvuka. Stoga sam osjetila olakšanje kada je objavljeno da se koncert zbog velikog odaziva seli na Velesajam. Paviljon u kojemu je održan sinoćnji koncert pokazao se idealnim koncertnim prostorom, što zbog veličine u kojoj se bez guranja smjestilo dvije tisuće poklonika, što zbog kupolastog svoda koji lijepo provodi zvuk, ne raspršujući ga.
Set lista koncerta u Bologni, održanog dva dana prije zagrebačkog, davala je naslutiti da će Wilco održati jedan tih, gotovo komoran koncert, bez puno brzih stvari i bez gitarskih roštanja. O, kakve li zablude! Već na pjesmi “Missunderstood” kojom su otvorili koncert, bilo je jasno da će koncert otići u jednom potpuno drugom smjeru od onog bolonjskog, kao i to da je koncertni Wilco jedan posve drugačiji bend od studijskog Wilca. Zaigranost na stejdžu, šašavo prearanžiravanje pjesama, zamjena instrumenata samo su neke posebnosti koje sam na jučerašnjem koncertu doživjela po prvi put u svojoj manijakalnoj karijeri koncertnih pohoda. Nikada dosad nisam vidjela da netko mijenja gitaru gotovo na svakoj pjesmi i nije mi palo na pamet da bi se moglo dogoditi da me bend čiji opus dobro poznajem, onako uljuljkanu u pjevušenje neke lagane stvari, odjednom katapultira u orbitu s kratkom, gotovo noise dionicom majstorski ukomponiranom u priču kao da joj je doista tamo i mjesto, a ne kao da se radi o nekakvoj suludoj pankerskoj greški u tripu, da bi se potom vratili u tračnice točno na onom mjestu koje su tako brutalno prekinuli planskim razbuđivanjem koje je publika redovito popratila ovacijama.
Wilco je u dva i pol sata svirke izveo točno 30 pjesama, ponajviše naravno s najnovije, već spomenute ploče “The Whole Love” koju promoviraju, ali i mnoge s “Yankee Hotel Foxtrota” i “A Ghost is Born”. S meni najdražeg albuma “Sky Blue Sky” izveli su tek dvije pjesme (“Impossible Germany” i “Walken”), kao i sa “Summerteetha” (“A Shot in the Arm” i “Via Chicago”), što mi je, priznajem, jedina zamjerka na koncert, jer se čovjek uvijek nekako nada da će biti izvedene pjesme koje najviše voli. Nekako mi se čini da je vrhunac koncerta bio za vrijeme jedne od najljepših pjesama iz njihovog opusa, “Jesus, Etc”, kada je publika pala u kolektivni delirij i pokazala se u najljepšem svjetlu, što je bend vjerojatno naveo da koncert produži i Zagrebu pokloni čak četiri pjesme više nego ostalim gradovima u kojima su na turneji svirali.
Moram priznati da me je nemalo iznenadila struktura publike koja se zatekla na sinoćnjem koncertu Wilca, jer se rijetko u ovim godinama mogu svrstati među mlađu populaciju na nekom koncertu. Wilca je sinoć došlo uživo poslušati nezanemariv broj pedesetogodišnjaka koji su očito u ovom američkom bendu prepoznali roots rock korijene, honky-tonk himničnost i zveket countryja koji je nezaobilazan u njihovom raznovrsnom registru, kako je ustvrdio jedan kritičar New York Timesa. Osim starih rokera 50+ generacije, na koncertu je bilo i ponešto roditelja s malom djecom koja su im spavala u nosiljkama na prsima dok su roditelji razdragano plesali, što se na koncertima u zatvorenom prostoru zaista rijetko viđa.
Wilco su Zagrebu sinoć poklonili jedan prekrasan koncert za pamćenje u divnom velesajamskom prostoru kojega bi svakako trebalo više koristiti u ovakve svrhe. Magičan koncert magičnog benda. Nadam se da će ih put još ponekad nanijeti u Zagreb.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
