Staro je pravilo da bez neke angažirane priče u pozadini nema rock and rolla u punom smislu. Mogu biti pjesme, rifovi i ostala ‘ambalažna’ oprema, ali bez srži to je ipak samo ‘prazna kutija’.
Čikaški bend Wilco oduvijek je imao tu pozadinu, tu srž, oduvijek je bio rock and roll, kao i što kad se uzme u obzir zanatski riff & rhythm segment također je bio i ostao jedan od najboljih i najuzbudljivijih rock sastava uživo, u što se po drugi put mogla ovog ljeta uvjeriti i hrvatska publika na 11. INmusic festivalu (a šteta je što su promotori propustili i sadašnju jesensku varijantu promocije recentnog albuma, kad je Beč najbliža opcija).
Biti jedan od najboljih uživo znači i ‘vječito’ rastezanje glazbenog pojmovnika i forme kako se ne bi zapalo u dosadu. U glazbi ovog benda primjera je uistinu mnogo, ne samo u najupečatljivijem bubnjarskom razbijanju forme balade u „Via Chicago“ od strane Glenna Kotchea, već i kroz „I Am Trying To Break Your Heart“, „Missunderstood“ i brojne druge. Hipnotički kaos Wilca uvijek je dolazio iznenada u lucidnom predimenzioniranju početnog folk ugođaj u nešto sasvim drugo. A to ‘drugo’, cijeli taj proces je ono što se zdravo može uzeti kao rock and roll, kada se hrabro juriša na okoštale forme, ali i uz bitan dodatak, a to je svakako poštivanje forme na koju se ‘nasrće’, a tih elemenata svakako ima i na ovom albumu.
Kako je u glazbenom segmentu, tako je i u stihovima. S tim da se u Wilcu već neko vrijeme razvija jedan novi otpor. Na pretposljednjem albumu znakovita naziva „Star Wars“ Jeff Tweedy i prateće društvo koje pored spomenutog Kotchea još čine John Strait, Mikael Jorgensen, Nels Cline i Pat Sansone i koji svi zajedno funkcioniraju kao jedan još od 2004. i albuma „A Ghost Is Born“, krenuli su u dublje subverzivno kopanje po onome što bi se moglo objediniti pod pojmom „američki san“, protiv imperativa masovnosti i uljuljkane prosječnosti koja de facto nikad nije bila otvoreno nastrojena prema svemu iole korijenski drugačijem. Diktat prosječne većine oduvijek je bio okrutan, a Wilco ga posebno ima na piku.
Udara Tweedy na njega već s „Normal Kids“, prvom pjesmom na albumu, u kojoj gradacijski raste njegov gnjev oslikavajući nimalo nostalgično raspoloženje spram svojih tinejdžerskih dana. Prvi refren počne bojažljivim „Always afraid of those normal American Kids“ i kulminira s „Always hated those normal American Kids“ i već tu postaje jasno kako je ista poruka upućena i današnjim „normalnim klincima“. Samo se ostarilo, a vremena i navike većine ostale su iste, uljuljkanost u konformizam progutala je sve, a Wilco sve više riskira da se zamjeri toj novoj generaciji koja im pohodi koncerte i bodri ih, kao što bodre i druge „stare“ legende, ali očigledno izostaje neki oblik dvosmjerne komunikacije. No i taj rizik spada u postulate rock and rolla, jer stvari treba isprovocirati.
Provokacija je i naslovnica albuma, i to najveća u karijeri ovog benda, već samim time što je dizajn dan u ruke španjolskom karikaturistu Joanu Cornelli, poznatom po svom krvavom crnohumornom stripovskom oslikavanju današnjice. Današnjice, koja se u očima Cornelle, nimalo ne razlikuje od prošlosti u svojoj nepatvorenoj brutalnosti, već joj je dodan samo jedan bitan detalj, a to je da ih akteri čine s bezbrižnim i veselim licima kakva se obično vide na brojnim strip uputama bez teksta za korištenje proizvoda. Cornellina naslovnica se posprdno odnosi spram one stare maksime kako show mora ići dalje po svaku cijenu.
Posprdan je i naziv albuma, s „ilco“ sufiksom kakvim Ameri obično „časte“ bezveznjake. Dobra ambalažna navlakuša, smo što kad se raspakira i dođe do glazbe i tekstova nema ničeg posprdnog i bezveznjačkog u toj elegiji od dvanaest poglavlja u kojima Tweedy opisuje svakodnevne situacije, ali ne cenzurira mračne zaključke koji iz njih proizlaze. Horor tjeskoba tako progovara iz gotovo svega čega se dotakne, bilo da je o osjećaju sreće i majčinoj ljubavi u „Happiness“, osjećaju isprazne anonimnosti u „Cry All Day“, nemogućnosti intime u vrijeme mobilne telekomunikacije u „Locator“, ili želji za bijegom u neki novi život u „Someone To Lose“.
Jest da Wilco nikad u sebi nisu imali onaj jeftini poriv da se zadovolje pukim zabavljanjem publike, ali „Schmilco“ jasno ukazuje kako je želja za otvaranjem nekih krucijalnih tema bivstva nešto čemu ovaj bend posebno želi pridodati pažnju, kao da floydovski kucaju po zidu i pitaju: „Is there anybody out there?“.
Produkcija i aranžmani su hermetični, „Schmilco“ se doima kao kućni session bez previše dotjerivanja, nešto poput radne snimke u kojoj se niti jedna pjesma nije oblikovala ili odmetnula u neku buduću himnu.
Ima Wilco dovoljno himni iz sebe, a ovim albumom je otvoren jedan sasvim novi front, a učiniti tako nešto s desetim studijskim albumom je korak koji mogu učiniti samo oni najveći.
Ocjena: 8/10
(Anti / Dancing Bear, 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
