Willie Nelson ‘Ride Me Back Home’ – terapeutski završetak ‘Trilogije smrtnosti’

Doživjeli smo pomalo čudnu koincidenciju početkom ljeta. U svega deset dana razlike svoje nove albume su objavili Bruce Springsteen i Willie Nelson. Dok je predivni vranac u galopu na naslovnici Springsteenovog intrinzičnog glazbenog putovanja prema zapadu u srž kalifornijskog popa XX stoljeća, na Nelsonovom 69. albumu je dirljiva fotografija najpoznatijeg country odmetnika s istom tom vjernom životinjom koja je odigrala ključnu ulogu u doseljeničkom osvajanju novog kontineta.

Willie Nelson ‘Ride Me Back Home’

Već tim i takvim naslovnicama kao da su obojica na trenutak zaustavili galop odprirođene histerije našeg vremena, a glazbeno pak još i više. O Springsteenovom albumu „Western Stars“ već smo pisali na ovom portalu, a sad je došao trenutak osvrnuti se na Nelsonov „Ride Me Back Home“ koji je po objavi debitirao na 2. mjestu Billboardove američke country ljestvice. Možda je kao komentar Willijeve nevjerojatne recentnosti i ove godine najbolje reći da je tom uspjehu na ljestvicama svakako doprinos dalo to što je on Willien Nelson, no još važnije je da je „Ride Me Back Home“ možda i njegov najbolji album u posljednje vrijeme.

Prošle godine je više briljirao albumom „Last Man Standing“, a manje s posvetom Franku Sinatri na „My Way“ albumu. Na tamnim i oporim mislima susreta sa smrću i prisjećanja na drage ljude koje je ona već posjetila, „Last Man Standing“ se u trenutku izlaska činio onim sudbonosnim albumom kakvim se obično najveći karizmatici kad-tad moraju obračunati s tom temom. Čak i i „My Way“, koliko god pomalo odbojno prvoloptaški zvučao njegov naslov, bio decentnija i odmjerenija posveta velikom Franku od onih nekoliko koje je prije Nelsona nanizao Bob Dylan. No „Ride Me Back Home“ je pak neočekivani svojevrsni terapijski album, a Williejeva terapija su konji, te velike i plahe životinje na čijim leđima je čovjek izgradio civilizacije.

Možda je pas najbolji čovjekov prijatelj, ali konj će ga nositi do smrti i u njegovim najluđim i najpogibeljnijim naumima. Na koncu, tu je i retoričko pitanje: „Što je kauboj bez konja?“ Pa još kad se uzmu razni moderni rukavci američkog countryja koji su već odnarođeni od osnovne ideje te glazbe, čini se kao da je Willie Nelson uspio srediti sedam muha odjednom.

„Ride Me Back Home“ u svojoj potki donosi sklad. To je priča o vjernosti, duboko čujnom prijateljstvu i povjerenju – a takvi momenti su uvijek oni koji zaustavljaju vrijeme. Tako već uvodna i naslovna „Ride Me Back Home“ donosi emotivni oslonac, ugodu dobrog u simbiozi konja i jahača na putu. Pa dok nama pune glave o pametnim automobilima u nekoj bliskoj budućnosti, Willie nas podsjeća kako moćna četveronožna životinja zna put do kuće bez da joj se išta govori, a o slobodi lutanja da se i ne govori. Možda sedlo žulja, ali ta simbioza sa životinjom, a time i živim svijetom i prirodom Nelson pretače u predivnu harmoniju ugode.

I ta ugoda se nastavlja. „Come On Time“ je već s uvodnim stihom „Time is my friend, my friend“ potpuna pozitivistička opreka crnim mislima s kojima se glazbenik suočavao na „Last Man Standing“, čak i „Seven Year Itch“, koja kao da je nastala na tragu Mancinijeve glasovite „Peter Gunn Theme“, donosi više emotivne topline i melodijske ugode, nego nekog prijetećeg naboja, kao što i balada „My Favourite Picture Of You“ evocira listanje nekih prašnih albuma fotografija ili spomenarskih artefakata koji bude sjećanja na trenutke sreće, a „Stay Away From Lonely Places“, koja zatvara A stranu, već svojim naslovom odašilje terapeutski savjet.

B strana albuma ulazi dublje u emocionalnu problematiku današnjice s „Just The Way You Are“ i „Nobody’s Listening“, ali opet u zvučnom ozračju koje prigušuje sjetu i više u prvi plan gura mudrost, ili pak daje laganu harlekinsku notu kako je to slučaj s country valcerom „It’s Hard To Be Humble“ koje je Willie izveo s Micah i Lukasom Nelsonom. No da ne bi ispalo da je stari Willie izgubio osjećaj za kontrast, tu je posljednja „Maybe I Should’ve Been Listen“ koja u sebi nosi samoprijekor zbog nemogućnosti pravovremenog oproštaja od drage osobe. Taman jedna nijansa crne za kraj.

U najvećoj mjeri riječ je o pjesmama koje je Nelson pisao s producentom Buddyjem Cannonom, dok je naslovnu napisao također iskusni Sonny Throckmorton. Album je ujedno finalno poglavlje Nelsonove albumske „Trilogije smrtnosti“ započete s albumom „God’s Problem Child“ i ‘u crno’ ukopanim nastavkom „Last Man Standing“. Dakle, „Ride Me Back Home“ je famozan i kao svojevrsni kopernikanski obrat koji donosi ‘svjetlo na kraju tunela’, happy end u kojem čovjek kroz simbiozu sa životinjom pronalazi tako nužan balans. Nelson kao da nam želi ukazati da smo cijelo vrijeme nesvjesni raja u kojem živimo i simbioze s prirodom koja nas okružuje, i kako je upravo kontakt ono što nosi najveću terapeutsku, ali i životnu, vrijednost.

Ocjena: 9/10

(Legacy / Menart, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh