‘Woodstock ’99: Peace, love and rage’ – Woodstock na lomači

Redatelja filma Garreta Pricea publika se možda najviše sjeća po njegovom dokumentarcu „Janis: Little Girl Blue“ o legendarnoj Janis Joplin snimljenom 2015. godine u kojem je pokazao da voli dati posebnu pozornost društvenim i sociološkim aspektima glavnih strujanja s jedne strane i kontrakulturi s druge strane koja nastaje kao reakcija.

U tom kontekstu započinje i film „Woodstock ’99: Mir, ljubav i bijes“ povlačeći paralele s originalnim Woodstockom iz 1969. koji je udario smjernice unutar glazbe i kontrakulture za narednih dvadeset godina, iako se i tada, iste te 1969. dogodio turobni Altamont, također u organizaciji Michaela Langa, kao protuteža, tj. moment kad nemiri sa smrtnim ishodom preplave ideju o miru i ljubavi. No i originalni Woodstock i Altamont bili su isključivo u sferi kontrakulture, dok je Woodstock 1999. bio hibridni brak mainstreama i kontrakulture koji je za ishod festivalu donio titulu „dana kada su umrle devedesete“.

Taj Woodstock održan u napuštenoj vojnoj zračnoj bazi u gradiću Rome u saveznoj državi New York nije imao nikakvu sveobuhvatno povezujuću društvenu ili ideološku agendu, nikakav viši cilj za ogroman broj okupljenih, već samo monumentalno šepurenje i pohlepu velikih imena i kompanija što je već prvog dana počelo kuhati nezadovoljstvo ogromnog broja prisutnih na jednako ogromnoj betonskoj pisti u nenormalnim uvjetima i paklenim vrućinama gdje ih kompanije nemilosrdno deru prodajom bočica vode po (i danas ekstremnih) 4 dolara.

Woodstock ’99 bio je prije svega brutalno isisavanje novca onima koji su se pržili na ogromnoj betonskoj tavi gdje je i blato u kojem su se valjali bilo doslovce blato od fekalija iz kemijskih WC-a koji su bili preplavljeni i prestali biti upotrebljivi već prvog dana. Ništa drugo, osim masovnog ubiranja profita tamo nije funkcioniralo. Film s jedne strane pokazuje kolaps svih službi, posebno liječničkih i onih zaduženih za osiguranje (koje su bile trenirane da na ulazu uzimaju hranu i vodu posjetiteljima, ali da žmire na jedno oko kad je riječ o unošenju opijata). A s druge strane, kontrast pumpanja ‘ružičaste slike’ od strane MTV-ija koji je dobrim dijelom stajao iza Festivala, gdje su i na presicama grubo ušutkavani novinari koji su ukazivali na to da se sve raspada.

Woodstock ’99 bio je i propast MTV-ija koji je tako uspješno upravljao popkulturnim trendovima prethodna dva desetljeća. U ponor ga je survala pohlepa, bjesomučno pumpanje seksizma i zvijezde koje je stvorio, da bi na kraju i njegove snimateljske ekipe pobjegle s festivala koji se pretvorio u jednu ogromnu lomaču. Garet Price dao je posebnu pažnju psihološkom profilu bendova poput Limp Bizkit, Korn, kao i pojavi jednog Kid Rocka. Može se reći da s pravom želi pokazati kako je taj period (zahvaljujući MTV-iju, dakako) iznjedrio niz kompletnih kretena na scenu, kao što je jednako kretenskim dočarao i nu metal kao izravni MTV-ijev proizvod koji je na velika vrata donio mizoginiju i rasplamsavanje frustracije i bijesa kod publike općenito.

MTV je tijekom Woodstocka ’99 u ogromnim količinama prikazivao obnažene ženske grudi posjetiteljica na malim ekranima kao svojevrsni vudstokovski trademark, dok je većina publike ciljano bila bijela muška u dobi ranih dvadesetih. Ogromna brojka silovanja koja se dogodila u ta tri dana, tek se puno kasnije počela nazirati sa svjedočanstvima žrtava. Metal bendovi kao headlineri su samo dolijevali ulje na odavno eksplozivnu masu pred njima. Treba reći da je i lineup izvođača bio jedan veliki besmisao nabacanosti svega i svačega računajući tu i rave hangar kao novitet u kojem pumpanje ritma nije stalo tri dana. Ukratko, bio je to na jednom mjestu krah generacije kojoj je jedina agenda bila dobro se zabaviti, samo što je ovog puta ‘zabava’ za mnoge bila borba za goli opstanak, uz agresivni soundtrack koji je na tom nemilosrdno kipućem betonskom platou brisao sve granice ljudskosti i humanosti.

„Woodstock ’99“ u mnogočemu u prenesenom značenju kao da ocrtava i propast zapadne civilizacije koju proždiru unutrašnji plamenovi inicirani monumentalnom komercijalizacijom dekadencije. Bijes je u to vrijeme rastao, što se vidi i u paraleli s pucnjavom u školi Columbine, kao što je i tadašnji predsjednik Bill Clinton sagorio u plamenu seksualnog skandala s Monicom Lewinsky. Bila je to bijesna generacija koju je ubrzo čekalo rušenje Twinsa i potom krvarenje u Iraku. „Woodstock ’99: Mir, ljubav i bijes“ tako nije samo dokumentarni film fokusiran na jedan događaj, već je kroz njega napravljena prilično zorna preslika američkog društva s kraja XX stoljeća.

Na kraju tu se nameće i još jedan dalekosežniji zaključak. Za razliku od Woodstocka iz 1969. koji je odredio mnoge ideale i tokove za narednih dvadeset godina, kako je već kazano, Woodstock iz 1999. predstavlja točku u koju se nitko ne želi vratiti, nešto za što se trudilo da bude zaboravljeno, a ne bi trebalo biti, jer se komercijalni festivalski sektor itekako drži nekih agendi s tog mega događaja.

Htjeli ili ne, i Woodstock ’99 je udario smjernice za narednih dvadeset godina. Gledajući unatrag i izuzmemo li koronu u samom finalu druge dekade XXI stoljeća, nema velikih rock festivala bez dance arena, ponuda je uvijek najmanje deseterostruko veća od one koju jedna osoba može ispratiti, agenda je: što veće, skuplje i masovnije – to bolje, kao što niti na jednom velikom festivalu ne postoji neka bitnija ujedinjujuća društvena agenda koja postavlja neki viši cilj, ili bar koliko-toliko jednako važan spram komercijalizacije i profita.

Usporedbe radi u 2019. održano je najviše ljetnih glazbenih festivala u povijesti, kao što je ostvarena i rekordna zarada. A tu je i jedan mali ‘detalj’, Langov Woodstock te je godine otkazan i prije nego li je počeo, a trebao je slaviti 50 godina od održavanja legendarnog prvog izdanja. Pored brojnih razloga zašto se nije održao, možda je onaj najvažniji i često prešućivani bio taj što je u društvenom konktekstu izgubio svaku važnost. Paradoksalno, od svih održanih festivala te godine, jedino je onaj od kojeg je sve počelo bio suvišan, dapače nepotreban.

Koincidencija ili ne, naredne 2020. nije bio održan niti jedan veliki festival. Razlog znamo. Ove 2021. situacija i dalje nije izgledna u korist te vrste događanja. Nema tu više business as usual’ agende. Prije je situacija da je izglednije pucanje tog balona u kojem glazbene zvijezde ni ne pomišljaju na korekciju honorara, u kojem organizatori ne mogu više okupiti ogroman broj ljudi, a time i sponzore koji također niti ne pomišljaju svoje ime vezati na nešto što može potencijalno biti označeno kao eventualni epicentar neke nove zaraze. Ukratko, treba tražiti ne samo nove modele, već i novi smisao, jer Woodstock je mrtav.

Stoga je „Woodstock ’99: Mir, ljubav i bijes“ itekako relevantan. Iako se festival održao i na 40. godišnjicu 2009. on je bio potpuno u znaku veterana s prvog Woodstocka, doslovce posljednji penzionerski trzaj flower power generacije u puno manjem obimu, no duh Woodstocka umro je u suludom, gotovo neronovskom, scenariju na lomačama 1999. godine u vojnoj bazi gradića koji se znakovito zove Rim, nakon čega se više nije digao iz pepela i nije postao po ničemu bitan narednim mladim generacijama.

Ocjena: 9/10

(HBO, 2021.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute