Nevoljko pristupam pisanju o sinoćnjem nastupu australskog glazbenika, jer nerazumno strahujem da će me lijep osjećaj koji me još uvijek drži možda napustiti nakon što dovršim izvješće.
Imam osjećaj da se, baveći se pisanjem o glazbi, nakon što recimo napišem recenziju albuma, ploči o kojoj sam pisao neko vrijeme ne vraćam jer odmah moram početi slušati nešto drugo sa stalno rastućeg popisa glazbe za preslušavanje, kako bih jedan od narednih dana već pisao o tome. Stoga postoje albumi o kojima odgađam pisanje samo kako bih u njima malo duže uživao prije nego prijeđem na sljedeći zadatak. No, danas po prvi put doživljavam slučaj da imam isti takav osjećaj vezan za neki koncert. Stoga nevoljko pristupam pisanju o sinoćnjem nastupu australskog glazbenika Xaviera Rudda u Tvornici, jer nerazumno strahujem da će me lijep osjećaj koji me još uvijek drži, možda napustiti nakon što dovršim izvješće.
Xaviera Rudda pratim još tamo od 2005. godine kada je objavljen njegov album “Food in the Belly” i srce mi je zaigralo kad sam vidio najavu koncerta u Tvornici. Moram priznati da nisam imao pojma koliko je ljudi u Zagrebu ili Hrvatskoj čulo za ovog multi-instrumentalista i aktivista za prava australskih domorodaca, zaštitu prirode i produhovljenje svijeta. Iskreno, odaziv publike je uvelike nadmašio moja očekivanja i razveselio me, a teško je bilo ne primijetiti da je broj onih koji su pričali jezicima koji nisu hrvatski bio značajniji nego obično. Prostor partera ispred pozornice dupkom se popunio, a publika je cijelo vrijeme pjevala s poglavicom Xavierom, nježno i uglas, kao neka hipi komuna uz logorsku vatru.
Večer je otvorio Ruddov kolega i suborac Bobby Alu, simpatičan momak samoanskog nasljeđa koji nas je, prateći se na bariton ukuleleu, podučio i pokojem otočkom napjevu, a počastio nas je i obradom “Just the Two of Us” pokojnoga velikana Billa Withersa. Posebno su ga zabavili baloni od sapunice koje je puhala jedna djevojka iz publike, a svom je nastupu dodavao sve više energije kako mu se vrijeme na pozornici bližilo kraju i na kraju je frenetičnim bubnjarskim egzibicijama i zborskim pjevanjem publike postigao toliko lijep odnos s okupljenima da je dočekan gromoglasnim aplauzom kad se kasnije tijekom večeri vratio gostovati glavnoj zvijezdi na nekoliko pjesama.
I Rudd je izišao na pozornicu sam, ali njemu bend nije ni potreban. Bilo da svira “bangere” koji na trenutke daju osjećaj kao da se nalazimo na kakvom partyju ili tiho prebire po akustičnoj gitari, ugođaj je uvijek onakav kakav treba biti. Nastup je otvorio s pjesmom “I Am Eagle”, uvodnom skladbom sa svog aktualnog albuma “Jan Juc Moon”, a i nešto manje od polovice ukupne setliste činile su pjesme s tog izdanja. Valja priznati da je publika i bolje reagirala na novi materijal (“Stoney Creek” se, primjerice, ispostavlja kao pravi koncertni favorit) nego na neke od starijih brojeva, što možda i ne čudi s obzirom na činjenicu da je riječ o jednom od njegovih najboljih izdanja uz spomenuti “Food in the Belly” te vjerojatno nenadmašni “Spirit Bird” koji je bio drugi po zastupljenosti na koncertu.
Upravo je naslovna pjesma s potonjeg albuma bila ono što su mnogi, uključujući i mene, s najviše nestrpljenja čekali cijelu večer. Duhovni zov koji je ujedno i poziv izvornim australskim plemenima na borbu za svoju kulturu, zemlju i prava protiv gramzive prevarantske mašinerije vlade koja bez srca grabi što joj ne pripada, i to od slabijih koji su joj stoljećima prethodili na surovoj zemlji s druge polutke. Moćni napjev (“Emana, yo, yo, yo, yo!”) orio se za vrijeme pjesme, a posebno sam ponosan što smo ga umjesto seljačkih “we want more” i “ne idemo doma” pretvorili i u gromoglasan i dirljiv poziv na bis koji ću zauvijek zadržati na posebnom mjestu u sjećanju.
Prije bisa još smo čuli i “Lioness Eye” s istog albuma, dok se na platnu iza pozornice pojavljivala i nestajala slika lava kao jedini dodatak inače oskudno, ali efektno uređenoj bini s golemom mjesečevom kuglom obješenom iznad bubnja. Uslijedile su još i reggae “Flag” s albuma “Nanna” koji je Rudd snimio s The United Nations kao pratećim sastavom, te “Follow the Sun” kao još jedna od najbolje prihvaćenih pjesama na koncertu.
Koliko pozitivno je Xavier djelovao na ljude opisuje i činjenica da se neki doista nisu uputili kući, već se jedno veselo miješano društvo domaćih i stranaca ostalo družiti u blizini kluba svirajući na ukuleleu pjesme koje su ih ranije te večeri zbližile. Bila je to duhovna terapija i injekcija dobre volje u vremenima koja, kao toliko puta do sada, jednostavno ne slute na dobro.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
