Puno je bilo riječi o (n)ovom albumu Yeah Yeah Yeahs, puno prije nego li je objavljen. Priča je pumpana, a informacije su bile često u međusobnoj suprotnosti. Od toga da grupa sprema najraskošniji album do sada do toga kako je riječ o povratku ogoljenom garažnom soničnom-fuzzy početku. Sve to je upućivalo na jedno, a to je obično priprema terena za proboj na stepenicu više, u ovom slučaju mainstream.
Kad se podvuče crta, nekako je za sve ‘kriv’ prošlogodišnji komercijalni uspjeh Jacka Whitea i njegovog albuma „Blunderbuss“. Onog trenutka kad je „Blunderbuss“ dospio na vrh američke lista albuma bilo je jasno kako vrijeme pretposljednje generacije ‘spasitelja rocka’ s početka milenija tek treba postati isplativo. U korist toj tvrdnji također je išla okolnost da je i The Black Keys izazvao globalni hype. Pa sad je li slučajnost što su u skoro istom trenutku s novim albumima izašli The Strokes i Yeah Yeah Yeahs? I što je još zanimljivije, je li slučajnost da je i jedan i drugi bend na novim albumima, uvjetno kazano, zaboravio svoje garažne korijene?
The Strokes su podbacili, a kakva je situacija s Yeah Yeah Yeahs? Puno bolja. Karen O, Brian Chase i Nick Zinner skočili su na novu stepenicu i ostali na nogama. Bar za sada.
„Mosquito“ dakle nije ogoljena sonična punk rock eksplozija prepuna rifova s vrištećom Karen O za mikrofonom. Društvo je ipak ušlo u određene godine i sirovost je zamijenio puno sofisticiraniji izričaj u kojem Karen, što je najvažnije, nije pogubila konce, kako one vokalne, tako i one što se tiču stava i pojavnosti. Šarma i dobrih pjesama ima, ali se osjeća i doza samoograničenja koja se prije nije mogla osjetiti po pitanju Yeah Yeah Yeahs. Ima šaranja po stilovima, čak i previše, ali ne i odvažnosti rastezanja njihove pojmovnosti. A i kad se naizgled to radi, sve ide u smjeru postizanja radiofoničnosti singla.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=jmRI3Ew4BvA[/youtube]
Konkretno je riječ o prvom singlu „Sacrilege“ u kojem katarza dolazi s gospel zborom. Jest da je to modernizirani „Let The Sunshine“ stav, ali mu istovremeno nije dozvoljeno širenje po pitanju minutaže (pjesma traje 3:50 minuta). Pa sad je li to pankerski ‘stop’ ili poštivanje gabarita radijskog pop singla, ostavljeno je na razmatranje svakom ponaosob. Nakon takvog snažnog početka i završetka „Sacrilege“ slušatelj je doveden na ‘ivicu ponora’, ali umjesto nastavka dizanja tenzije slijedi eterično-sanjiva „Subway“. Koliko nakon prvog slušanja to pomalo smeta, sa svakim kasnijim preslušavanjem postaje jasno kako je riječ o jednom od kvalitetnijih otvaranja albuma, jer treća po redu, naslovna, „Mosquito“ udara točno tamo gdje treba, a Karen O odlično podiže tenziju eksplozivnim refrenom.
„Under Earth“ najavljuje plesnu dimenziju albuma, dok Karen zauzima pozu karakterističnu za rane dane Kate Bush, jednako kao što u narednim „Slave“ i „These Paths“ kao da traži nit koju je jednom davno Grace Jones ‘zakopala’ u „La Vie En Rose“, naravno nije riječ o čistom uplivu Yeah Yeah Yeahs u bossa novu, jer se stvari ubrzo zakotrljaju rokerskije, ali ima previše ‘začina’ da bi se to uzelo pod slučajnost. No s te dvije pjesme je također jasno kako je središnji dio albuma zamišljen kao plesni hibrid elektronike i garažnog rocka, a nije li to novi njujorški chic u kojem je maknut fokus s distorziranog gitarskog rifa, dok je glavni pokretač ‘sitno nasjeckani’ loop ritma?
Taj ugođaj samo nakratko prekida ‘in your face’ punk psihodelija„Area 52“, da bi „Buried Alive“ donijela uistinu nepotrebno repanje gostujućeg Dr. Octagona. Upravo je ta pjesma najočitiji primjer ‘mainstream imperativa’ kojem se Yeah Yeah Yeahs podvrgnuo. „Always“ je još jedan elektrobeat poziv na gibanje bokova, možda čak i nepotreban, dok su posljednje „Despair“ i „Wedding Song“ potvrda da je grupa uspješno svladala i dimenziju stadionskih rock himni, čime je uspostavljena i poveznica s uvodnom „Sacrilege“, koja je do tog trenutka neuklopivo stršila u odnosu na ostatak snimljenog materijala.
Album „Mosquito“ je moderni glazbeni kolaž, koji kad mu se oduzmu neki klišeji još uvijek koliko-toliko korespondira s onim što je Yeah Yeah Yeahs nudio u prošlosti, ali i s razlogom budi sumnjičavost spram puta kojim se grupa otisnula. Grupa je daleko bolja od dvojbenih comebackova kakve npr. priređuje No Doubt, ali nije više ni blizu eksplozivnosti kakvu je imala na „Fever To Tell“ i „Show Your Bones“.
Ocjena: 7/10
(Polydor / Universal Music, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
