U čemu je razlika između ruskog i svih ostalih modernih kapitalizama bivših socijalističkih zemalja u koji spada i naš? Nakon filma ‘Za Marksa’ redateljice Svetlane Baskove, prikazanog na ovogodišnjem Subversive Film Festivalu u zagrebačkom kinu Europa, odgovor bi se mogao sažeti u riječ: ‘Nikakva.’
Činjenica je da mi u odnosu na druge još volimo sebi tepati da je kod nas zericu bolje, ali možda o tome treba pitati dio populacije u koju spadaju i radnice Kamenskog. Uglavnom, radnici gule svoje šihte po nekoliko mjeseci bez plaće, imaju ‘službene’ sindikate koji ne služe ničemu, rade u derutnim pogonima koji izgledaju kao Staljingrad nakon Paulusove opsade, dok im najviše muke zadaju stalna govorkanja o otpuštanjima i smanjenjima plaća koje ionako ne dobivaju. Napomena je da je radnja smještena u 2010. godinu. S druge strane kapitalistička vrhuška ne računa ni da radnici uopće postoje, njima čireve na želucu izazivaju brige koje umjetničko djelo objesiti na zid dvorana za sastanke s tim da je jedini umjetnički kriterij skupoća likovnog djela.
Redateljica Svetlana Baskova je zbog postizanja jačeg kontrasta ‘svoj proleterijat’ smjestila u jednu od ruskih ljevaonica. Problem nastaje onog trenutka kad svega tri radnika dođu na ideju o osnivanju nezavisnog sindikata preko kojeg bi tražili poboljšanje radnih uvjeta i radne okoline, sigurnost od otkaza, napredovanje i naravno kvalitetniju prehranu u menzi. Ništa novo, reklo bi se, no i ti zahtjevi su s njihove strane nedorečeni i nedovoljno jasni. Osjetno je da su do te ideje došli kao mali kružok koji je nakon radnog vremena u pušionici interesnu sferu pronašao u književnosti i filmu raspravljajući o Gogolju, Stanislavskom i francuskom crnom valu. Dakle njihov nezavisni sindikat skoro i da ne postoji. Glasine o radničkom udruživanju istovremeno raspale maštu i histeriju oligarha koji stvar odluče riješiti po ‘kratkom postupku’, jednako brutalnom kao što je tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća bilo i njegovo kriminalno stjecanje bogatstva.
Film je sniman dokumentaristički. Dosta scena je ‘iz ruke’, posebno komunikacije između radnika kako bi redateljica gledatelja postavila u poziciju nijemog aktera konverzacije, ali s konstantnom i jasnom distinkcijom jer joj je cilj uvući gledatelja na intelektualnom, a ne na emotivnom nivou. U jednom trenutku u filmu to plastično objašnjava i jedan od budućih sindikalista u kojem drugoj dvojici iznosi razliku između Brechtovog i holivudskog pristupa filmskoj radnji i zašto je francuski crni val bio revolucionaran u filmskom svijetu u svoje doba. Taj dio je ujedno i glavni ‘klik’ u filmu koji ili će odraditi ili neće kod gledatelja. Davanjem dimenzije žudnje za umjetnošću, estetikom i znanjem općenito, ti radnici kao da odjednom u sivilu njihove svakidašnjice dobivaju snažnu auru ljudskosti. Njihova dehumanizirana životna uloga nestaje, jer po svim predrasudama (kakve uostalom izgovara i vlasnik tvornice Pavel Sergejevič (Vladimir Epifantsev), a koje se svode na to da je riječ o stoci), takvi likovi na tom mjestu ne govore o takvim profinjenim stvarima. Što je naravno alijenacijsko-klasna doktrina kojoj smo svi podvrgnuti, a da toga većina nije svjesna. No da su takve snobovske predrasude istinite (upravo Baskovoj tu konverzaciju spočitava Stephen Dalton iz Hollywood Reportera – čudna li čuda, op.a.), i da je razglabanje o ideologijama i umjetnosti isključivo salonski sport elite, vjerojatno još okrutnije eksploatirano ljudsko roblje prije jednog stoljeća ne bi ni dan danas bilo u stanju izmisliti nešto što se zove blues ili reggae, a da se ne govori o modernoj književnosti i slikarstvu čiji akteri su pola života gladovali. Slično filmsko iskustvo je pružio i dokumetarac „Searching For Sugar Man“ o Sixtu Rodriguezu, glazbeniku koji je cijeli život radio najgore nadničarske poslove u Detroitu i okolici, a opet se potrudio svojoj djecu otvoriti svijet književnosti i drugim oblicima umjetnosti kad god se moglo besplatno ući u galerije i muzeje.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=kg9ROvjsRsE[/youtube]
Možda je upravo hranjenje te konstantne predrasude kako manualci ne pripadaju ljudskoj vrsti, negiranjem bilo kakve estetske preferencije u njihovoj nutrini, najoholiji zločin protiv čovječanstva od strane kapitalizma i kao ideologije i kao sistema. No Baskova je svjesna bumerang efekta takvog ponašanja, te ga u filmu jasno i prikazuje.To piljenje grane na kojoj se sjedi u filmu „Za Marksa“ nije toliko snažno naglašeno raspletom (uzgred rečeno, tijekom filma je dana naznaka za deus et machinu), koliko u sceni telefonskog razgovora oligarha Pavela Sergejeviča, kad isti kroz oduševljenje govori kako je budućnost u najamnim radnicima koji nemaju nikakva prava i njihovoj velikoj fluktuaciji u uvjetima koji bi im značajno trebali smanjiti životni vijek. Da bi tvorničarov smijeh izazvao detalj o tome kako njegov telefonski sugovornik, vlasnik kemijske tvornice, kaže kako je prilično uspješan na tom planu jer na ulici prepoznaje svoje radnike po ćelavim glavama, jer svima otpada kosa u pogonima, dok Sergejevič primjerice odbija promjenu filtera za zrak u toksičnom pogonu ljevaonice u kojoj ilegalno topi vojni radioaktivni čelik i uz lažiranje certifikata ga izvozi svud po svijetu. Zvuči li nam to poznato? Nije li i kod nas u trendu kuknjava poslodavaca da im je po zakonskim odredbama preskupa radna snaga koja se teško otpušta? Pa se još taj paradoks u kojem je otpuštanje važnija stavka od rada jo i uzima u razmatranje, jer je izgleda i u ovim uvjetima položaj radnika valjda previše human.
Možda je u neku ruku razumljivo da je „Za Marksa“ prilično hladno dočekala malobrojna zapadna kritika na ovogodišnjem Berlinaleu, toliko hladno da se lako može uzeti u obzir da je to donekle i iz ideoloških razloga. No za nas iz krajeva teatra apsurda je itekako razumljiv s jednako tako razumljivom porukom na kraju, a to je da kad se i dogodi da se tragična povijest ponovi, onda je to obično u obliku farse. Na svu sreću uvijek se javi nešto subverzivno… Pa bio to i festival.
Ocjena: 8/10
(Cine Fantom, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
